Oradour-sur-Glane je selo smješteno u pokrajini Nova Akvitanija u središnjoj Francuskoj. Ovo je seoce tijekom Drugog svjetskog rata bilo u okupiranoj zoni Francuske. Nakon što su se Saveznici iskrcali u Normandiji u lipnju 1944., 2. SS oklopna divizija Das Reich je krenula prema sjeveru, kako bi zaustavila njihovo napredovanje. Dana 10. lipnja 1944. godine jedna od jedinica ove divizije (2. Waffen-SS Panzer) stigla je u poslijepodnevnim satima u selo Oradour-sur-Glane, gdje je izdano naređenje mještanima da se okupe na seoskom trgu.
Spaljivanje cijelog sela
Nakon okupljanja, žene i djeca su zatvoreni u crkvu, selo je opljačkano, a muškarci odvedeni u štale i druge gospodarske zgrade gdje su im mitraljezima pucali u noge, kako ne bi mogli pobjeći, a potom su ih zalili gorivom i žive zapalili. Školarci su dovedeni u crkvu zajedno s učiteljicom, kao i starci te novorođenče staro samo osam dana. U središte crkve vojnici su stavili kutiju s tempiranom bombom i zaključali vrata. Nakon što je bomba eksplodirala preživjeli su pokušali izaći kroz prozore iz goruće crkve, ali ih je vani dočekala mitraljeska vatra. Nijemci su u selu ostali tri dana, bacajući spaljena tijela u jamu, a na kraju su spalili cijelo selo. U članku u američkom tjedniku Time iz 1944. godine, napisanom nakon pokolja civila, navedeno je da je stvarno odredište Nijemaca bilo selo Oradour-sur-Vayres, koje je udaljeno oko 25 km od ovog sela. Očito je da su Nijemci napravili pogrešku zbog sličnosti u imenu sela. U selu u kojem su trebali izvršiti pokolj ubijeno je više njemačkih vojnika, što je i bio razlog ove odmazde.
Promjena taktike
Tijekom okupacija Nijemci u Francuskoj nisu bili brutalni kao na području jugoistočne i istočne Europe, no kako je vrijeme odmicalo, a pokret otpora je postajao sve aktivniji, došlo je do promjene njihova odnosa prema tamošnjem stanovništvu. Počeli su ubijati taoce i zatvarati pristaše i simpatizere pobunjenica u koncentracijske logore. Dobar primjer jedne takve odmazde zbio se upravo u ovom selu Oradour-sur-Glane, u kojem je u trenutku dolaska Nijemaca bilo otprilike 650 osoba, što je duplo više od uobičajene brojke jer su u selo došle, u međuvremenu, židovske izbjeglice iz drugih dijelova Francuske. Maskaru je izbjegla samo nekolicina seljana, njih oko 20-ak.
Prosvjedna nota
Višijevska vlada, uputila je njemačkim vlastima prosvjednu notu i zatražila objašnjenje. S obzirom na situaciju i nezadovoljstvo do kojega je došlo nakon ovog brutalnog čina nasilja, njemačko je zapovjedništvo tražilo također pojašnjenje onoga što se dogodilo. U njemu je pisalo da su muškarci poginuli tijekom napada na Nijemce dok su se žene i djeca sklonili u crkvu, gdje su poginuli zbog eksplozije u obližnjem skladištu streljiva. Kako bi se smanjilo nezadovoljstvo započela je i kriminalistička istraga pokolja. Budući da je zapovjednik konkretne akcije Diekmann poginuo brzo nakon ovog zločina u borbama za Normandiju, kao i mnogi pripadnici jedinice koja je izvršila masakr, istraga je prekinuta.
Mjesto sjećanja
Poslije rata Charles de Gaulle je odlučio da se selo nikada ne smije obnoviti i da treba ostati u stanju u kakvom je zatečeno nakon odmazde, odnosno da se pretvori u muzej na otvorenom. Novo selo je izgrađeno u blizini mjesta ovog pokolja i danas broji preko 2000 stanovnika. Godine 1999. francuski predsjednik Jacques Chirac otvorio je napokon predviđeni muzej s obiljem predmeta, koji su ovdje nađeni nakon masakra. U postavu se mogu vidjeti i čaše otopljene na visokoj temperaturi, satovi koji su stali u vrijeme spaljivanja žrtava i razni drugi osobni predmeti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
