Svi koji se ne bavimo prirodnim znanostima nismo do sada ni slutili koliko je velika prijetnja od pandemije, i ona nas je “zaskočila” najvećim dijelom nespremne za ono što se dogodilo i što se još uvijek zbiva oko nas. Lekcije iz povijesti smo većinom shvaćali kao nešto što se dogodilo tamo negdje daleko u prošlosti i gdje će i ostati. Nekako se činilo da su one isključivo vezane uz davna mračna vremena, i da smo s obzirom na određeni napredak znanosti sada uglavnom sigurni. Neke su epidemije kratkotrajne, neke dugotrajne. Nažalost, trenutačno smo očito u fazi jedne dugotrajne epidemije.
Nulti pacijent
Pandemija španjolske gripe započela je u početkom 1918. i trajala je sve do sredine 1919. i u tom razdoblju nešto duljem od godinu dana odnijela je više od 50 milijuna ljudskih života. Neki smatraju i da je taj broj dosegao 100 milijuna. Prvi slučajevi ove pandemije pojavili su se u SAD-u, i nulti je pacijent identificiran u Kansasu. Simptomi su bili respiratornog tipa, popraćeni s glavoboljom i visokom temperaturom. Nekoliko mjeseci kasnije bolest se proširila Europom.
Zašto se gripa naziva španjolskom?
Vjerojatno se pitate zašto se gripa zove španjolskom kada je započela na području SAD-a? Prvenstveno zato što se prvi val epidemije gripe u Španjolskoj, dogodio nakon proslave sveca zaštitnika Madrida, pri čemu su vlasti tvrdoglavo odlučile da se proslava održi unatoč situaciji, a što je znatno pogoršalo stanje te je gripa dobila naziv po tom incidentu. Zaraza je zahvatila cijeli svijet.
Jezive scene postale svakodnevica
Stopa smrtnosti se razlikovala od grada do grada, a ovisila je i o mjerama koje je neka zajednica poduzela u borbi protiv pandemije. U konačnici nevjerojatno zvuči činjenica da je više ljudi stradalo u pandemiji negoli u Prvom svjetskom ratu. Samo na području SAD-a pandemija je odnijela 600 000 žrtava. Medicinski radnici su u svojim izvještajima opisivali jezive scene u kojima su bolesnici u kućama ležali zajedno s umrlim članovima obitelji u istoj postelji. U nekim slučajevima mrtva tijela su ležala danima u, razno raznim manje vidljivim dijelovima, doma gdje su se počela i raspadati.
Od smrti do pogreba
Kako bi se spriječila okupljanja ljudi, gradovi su zatvorili prostore namijenjene zabavi. Zatvorene su plesne dvorane i kina, a svi veliki događaji su otkazani. Broj zaraženih i brzina širenja virusa dovela je do povećanog broja mrtvih tijela koja pogrebnici nisu mogli zbrinuti. U ono vrijeme kremacija je bila prava rijetkost te je ukop uglavnom bio norma. Pogrebnici su imali toliko posla da su obitelji znale držati mrtve u svojim kućama dok ne bi njihovi umrli došli na red, a što je moglo potrajati i duže od tjedan dana. Najčešće bi umrli sahranjeni između pet i osam dana po smrti.
Borba za lijesove
U najteže pogođenom američkom gradu u Philadelphiji nije bilo primjerice dovoljno lijesova za preminule jer je na vrhuncu epidemije dnevno bilježeno 1000 mrtvih. Lijesovi su znali biti pod oružanom pratnjom kako bi sigurno stigli do odredišta, što pokazuje koliki je bio njihov nedostatak. Neki su pogrebnici u nedostatku potrebnih lijesova upotrebljavali obične sanduke za pakiranje. U tom je trenutku prestala proizvodnja kićenih lijesova i proizvodili su se samo oni najjednostavniji. U Bostonu je primjerice zamijećeno da grobari nakon pokopa ponovno iskopavaju grobove dolazeći tako do lijesova višekratnom upotrebom. Sirotinja i doseljenici su najčešće pokapani u masovnim grobnicama bez lijesova, što pokazuje i socijalnu dimenziju pokopa u kojoj ne vrijede ista pravila za sve. U pojedinim su gradovima čitavi kvartovi znali biti obilježeni trakama koje su sugerirale da je netko unutra umro. Službenici za javno zdravstvo su u raznim gradovima i državama, navodili da majstori koji znaju raditi s drvetom prave lijesove, a da fizički radnici počnu kopati grobove kako bi svi mogli biti na vrijeme zbrinuti.
Muke po pogrebnicima
Dokumentacija iz tog razdoblja pokazuje da se obim posla pogrebnika povećao za tri i više puta. Primjerice 1918. u studenom zabilježeno je 167. pogreba u jugozapadnom dijelu Londona dok ih je tijekom istog mjeseca 1917. bilo samo 36, što pokazuje s koliko su se posla nosili pogrebnici. Međutim, pogrebnici su imali problema i u pronalaženju radnika jer su ili radnici oboljeli ili su se bojali da se ne razbole, pa je ovaj posao radio samo onaj koji je na to bio prisiljen. Često su obitelji same morale iskopati grobove za svoje najbliže koje pri tome nisu mogli ožalovati u zajednici već samo u samoći, što je imalo dugoročne psihološke posljedice. Gradovi su se različito snalazili, negdje su gradski zaposlenici morali kopati grobove, negdje je to činila vojska. Prema tim zabilješkama vidljivo je da su žene umirale češće od muškaraca i da je prosječna dob umrlih bila oko 35 godina. Vlasnici pogrebnih tvrtki i njihovi zaposlenici doslovno su radili danju i noću.
Znanstvenici smatraju da je ova epidemija zapravo završila tek 1920. godine, kada se stvorio kolektivni imunitet i da virus nikada nije u potpunosti nestao, a slično će očito biti i s ovom epidemijom čiji virus neće nestati već će tražiti kolektivnu prilagodbu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
