Podvig koji je spasio stotine života: Pogibeljno putovanje kroz arktičku tundru – na minus 40!

Aljaska, zemlja polarnih medvjeda, haskija, sobova, glečera nestvarne plave boje i visokih planina okovanih snijegom, poznata i kao “Posljednja granica”, imala je burnu prošlost. Ruski trgovci krznom, koji ondje stižu početkom osamnaestog stoljeća, desetkovali su domorodačka indijanska plemena pištoljima, alkoholom i bolestima. Godine 1867. u vojnoj bazi na istoku Aljaske spuštena je zastava Carske Rusije, a na jarbol je podignuta zastava Sjedinenih Američkih Država. Amerikanci su, naime, od Rusa – koji su se željeli riješiti teško branjiva udaljenog teritorija – kupili milijun i pol četvornih kilometara potpune divljine po simboličnoj cijeni od četiri centa po hektaru, što će se kasnije pokazati jednom od najpametnijih odnosno najglupljih transakcija u povijesti, ovisno s koje strane gledamo. Državnog tajnika Williama Sewarda, koji je vodio pregovore o kupovini zemlje, mnogi su u to vrijeme smatrali luđakom te mu zamjerali da je kroz prozor bacio sedam milijuna i dvjesto tisuća dolara zbog ledene pustoši, u kojoj živi više medvjeda nego ljudi.

Ubrzo će se pokazati koliko je bio mudar. Kad je u rijeci Klondike i njenim pritocima 1896. otkriveno zlato, avanturisti sa svih strana svijeta navrli su na Aljasku. Otpočela je zlatna groznica, obilježena divljom trkom psećih zaprega po nepreglednoj bjelini. Rusi su samo mogli proklinjati glupost svoga lakomog cara! Godine 1959. američki predsjednik Dwight Eisenhower potpisuje proklamaciju kojom Aljaska, slikoviti i bogati poluotok na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike, postaje četrdeset deveta država SAD-a.

Osim zlata te kasnije pronađene nafte, za razvoj Aljaske uvelike su zaslužni psi, koje su vozači zaprega morali paziti kao sebe same: znali su da si bez njih na Aljasci mrtav. Tradicionalna utrka sanjki s psećom zapregom, “Iditarod”, održava se svakoga prvog tjedna u ožujku. Riječ je o vrlo ekstremnom sportu: treba prijeći put od Anchoragea do Nomea, što u prijevodu znači više od dvije tisuće kilometara kroz arktičku tundru, preko dva visoka gorska lanca i brojnih zaleđenih rijeka, pri vjetru od 160 kilometara na sat i temperaturi koja se nekad spušta i ispod minus 40 Celzijevih stupnjeva. Utrka, koja traje deset dana, održava se u znak sjećanja na događaj iz ne tako davne prošlosti.

Godine 1925. u Nomeu je izbila epidemija difterije, a najbliži serum bio je u Anchorageu. Postojao je samo jedan način transporta: sanjkama kroz gustu mećavu. Dragocjeni teret u Nome je stigao za samo 127 sati, na vrijeme da spasi živote stotina njegovih žitelja. Odvažni vozači, tzv. musheri, dobili su zlatne medalje, a glavni haski Balto spomenik u njujorškom Central Parku.


Piše: Lucija Kapural

Komentari