“Pljuvačka zmajeva”: Od lijeka protiv kuge do sastojka najskupljih parfema

Ambra, kruta tvar iz crijeva glavate ulješure koja nastaje od žučne izlučine jetre pomiješane s poluprobavljenim dijelovima kostura glavonožaca, stoljećima se koristi u kulinarstvu, medicini i proizvodnji najskupljih parfema na svijetu. Riječ je o voskastoj zapaljivoj supstanciji mutno sive ili crne boje, sa šarenim sjenama poput onih u mramoru. Dok je svježa, iznimno je neugodna mirisa no, pod utjecajem sunca i morske vode, dobiva slatkast, opojan miris sličan mošusu. Može je se naći kako pluta po površini vode, nanesenu na pijesak ili pak u samom abdomenu kita. Najveće količine komercijalno prikupljene ambre dolaze s Bahama.

Egipćani su je palili kako bi namirisali prostorije, dok je u drevnoj Kini nazivana “pljuvačkom zmajeva” i smatrana moćnim talismanom. U srednjovjekovnoj Europi, u vrijeme pandemije kuge, vjerovalo se kako nošenje kuglice ambre u odjeći štiti od “crne smrti”. Vodeći medicinski autoriteti tog vremena smatrali su, naime, da ovu opaku bolest uzrokuje “loš zrak”, pa su miomirisnu supstanciju smatrali saveznikom u borbi protiv istog. U to vrijeme, liječnici su je preporučivali i kao lijek za prehladu, glavobolju i epilepsiju.

Karlo II. (1630. – 1685.), kralj Engleske, Škotske i Irske koji je slovio za sladokusca, dodavao ju je u omlet od jaja; francuski plemići osamnaestog stoljeća kozumirali su je u kavi; u devetnaestom stoljeću našla je mjesto u popularnom koktelu od ruma i naranče, obilno začinjenog cimetom i klinčićima, a mnoge kulture smatrale su je afrodizijakom. Arapi su je cijenili kao lijek za srčane tegobe; u azijskoj kuhinji je korištena kao začin, a Turci su je smatrali najbogougodnijom žrtvom Alahu te su je često nosili sa sobom na životno hodočašće u Meku.

U parfemskoj industriji intenzivno se koristi od osamnaestog stoljeća. Sastojak je i nekih današnjih parfema, ali zbog visoke cijene i povećanja svjesnosti o štetnosti lova na kitove u novije vrijeme su uvedene zamjene dobivene iz biljaka koje posjeduju ambrein. Riječ je o mirisnoj supstanciji kojom, primjerice, obiluju labdanum, monarda i angelika.

U osamnaestom i u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, milijuni kitova surovo su ubijani, zbog hrane, kostiju, ulja i, dakako, ambre. Glavate ulješure, plavetni kitovi, grbavi kitovi, kitovi perajari, grenlandski kitovi – pod oštrim harpunima nemilosrdnih lovaca, mnoge vrste dovedene su na prag istrebljenja. Zbog dramatičnog izlova, 1946. godine je osnovana Međunarodna komisija za kitolov, koja je donosila odredbe za zaštitu ovih impresivnih morskih sisavaca. Komisija je 1986. predložila zabranu komercijalnoga kitolova, ali je nekoliko zemalja, kao Japan, Norveška i Rusija, zadržalo smanjen obujam kitolova pod izlikom lova radi znanstvenih istraživanja. Godine 1994. Komisija je zabranila kitolov južno od 40. paralele. Norveška i Japan nastavili su s lovom, unatoč zabrani. Mnoge dragovoljne neprofitabilne organizacije nastoje spriječiti ponovno uvođenje komercijalnoga kitolova.


Piše: Lucija Kapural

Komentari