Društvene mreže obično doživljavamo kao mjesta ugode na kojima dijelimo s prijateljima svoju svakodnevicu. Najgore što ovdje možemo, ili mislimo da možemo, očekivati je da naši prijatelji svoje živote predstavljaju u boljem svijetlu od onoga kakvi zaista jesu. Oni koji su napustili površinu društvenih mreža su zaključili da kopanje u dubine zna završiti na uznemirujućim mjestima za koje većina smrtnika ne može ni zamisliti da postoje. Tako su naišli na duboko uznemirujuće prizore kuhanja ljudskih glava ne bi li se pripremile za prodaju, slike fetuse u staklenkama i razne druge snimljene nezamislive prizore. Istraživanja stručnjaka za digitalnu arheologiju i osteoarheologiju pokazala su da je ova trgovina ljudskim ostacima poprilično raširena. Visoke cijene po kojima se prodaju ljudski ostaci pokazuju da je riječ o profitabilnoj niši za koju ima puno interesa, očito s obje strane kupaca i prodavatelja.
Platforme za prodaju
Ljudski ostaci prodaju se na platformama poput eBayu, Facebooka i Instagrama uglavnom tajno u privatnim grupama. Iako ove platforme zabranjuju trgovinu ljudskim tijelima i njihovim izlučevinama ona ipak egzistira. Kada grupa bude otkrivena onda se jednostavno zatvara i otvara nova, i tako u krug. Iako se prvi kontakti uspostavljaju najčešće ovdje, sama trgovina se dogovara kasnije privatnim kanalima.
Problem u nedostatku pravne regulative
Na prodaju ovih ostataka utječu i zakoni koji se uglavnom ne bave ljudskim ostacima, pa tako dolazimo do paradoksa da postoje zakoni kojim se skrnavljenje spomenika kažnjava zatvorskim kaznama, ali ne i skrnavljenje ljudskog tijela. Niti jedno tijelo koje se prodaje nema etičko opravdanje jer nitko od nas ili barem 90 posto nazovimo to normalne populacije, sigurno ne bi željelo svoje ostatke kad-tad “vidjeti” na Facebooku ili Instagramu. Kriminalci operiraju i danas po grobljima kako bi došli do lubanja i drugih poželjnih ostataka. Prema Live Scienceu jedan od prodavača u Ujedinjenom Kraljevstvu koji koristi ime Henry Scragg prodaje predmete izrađene od ljudskih tijela, poput novčanika izrađenih od ljudske kože, i navodi:
Nekima su oni super, drugi se pitaju zašto. Ali zašto ne? Zašto ne bismo koristiti ono što nam je dostupno kada to nitko drugi ne koristi, zašto bismo dopustili crvima, bubama i mikroorganizmima da se hrane ovim savršeno dobrim mesom kada se ono može koristiti za stvaranje cijenjenih predmeta.
Pitamo se hoće li imati isti stav prema tijelima svojih bližnjih ili pak prema svojem tijelu kada ono dođe svom kraju.
Riječ stručnjaka
Prema stručnjacima, koji su pregledali ljudske ostatke identificirane na ovim platformama većina njih je stvarna, dakle nije riječ o replikama, a vjeruju da je većina tih ostataka potekla iz starih medicinskih zbirki. Dobar dio ljudskih ostataka prodaje se u nepromijenjenom obliku no neki od njih doživljavaju utilitarnu prenamjenu, pa se tako lubanje prodaju u obliku svjetiljki, vjetrokaza i sličnih utilitarnih predmeta.
Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća kada je trgovina ljudskim ostacima doživjela vrhunac, najvećim dijelom su se kosti na Zapad uvozile iz Indije i Kine. Tako je Indija izvezla u samo jednoj godini 60 000 kostura u Europu, Ameriku i Australiju za medicinske svrhe u tzv. “zlatnom razdoblju” trgovine ovim dobrima. Međutim uskoro je vlada Indije zabranila ovaj izvoz jer se pokazalo da postoji opravdana sumnja da se ljudi ubijaju zbog profita koji donose kosti i uopće mrtva tijela.
Pravne formulacije koje danas egzistiraju, ili prije ne egzistiraju, po pitanju ljudskog tijela ostavljaju puno prostora za manipulaciju, a onda i za nastavak ovakve prakse. Rješenje je u pravnoj regulativi koja se treba istinski pozabaviti problemom pravne formulacije ljudskih ostataka jer smrću očito tijelo gubi pravnu osobnost i svodi se na razinu stvari koja nema pravo na dostojanstvo.
Piše: Sonja Kirchhoffer
