Plastična kirurgija doživjela je boom tijekom Prvoga svjetskog rata, kad razvoj novih vrsta oružja dovodi do nikad ranije viđenih vrsta ozljeda

Slika: ICN World

Plastičnu kirurgiju doživljavamo kao modernu djelatnost, no valja znati da ovakvi zahvati datiraju u davnu prošlost. Njeni dokumentirani počeci sežu u šesnaesto stoljeće, kad je Gaspare Tagliacozzi uspješno rekonstruirao oštećeni nos pacijenta, koristeći tkivo ruke. Talijanski liječnik nije izumio toplu vodu – koristio se tehnikom koja je, tisućljeće ranije, opisana u indijskome liječničkom priručniku.

Rekonstrukcija a ne estetika

Kakve veze, možda se pitate, estetski zahvati imaju s plastikom? Pa, nikakve. Pojam dolazi od grčke riječi “plastikos”, što znači “kalup”, a specijalisti ove grane kirurgije – formalno priznate tek koncem devetnaestog stoljeća – isprva su više bili usmjereni na rekonstrukciju oštećenih dijelova tijela, nego na puke estetske korekcije. Primjerice, prvo uspješno povećanje grudi, koje je 1895. izveo njemački kirurg Vincenz Czerny, nije bilo potaknuto taštinom pacijentice već željom liječnika da joj omogući normalan život nakon što joj je, zbog golema benignog tumora, lijeva dojka bila uklonjena. U lijevu dojku ove žene Czerny je ubrizgao njezino vlastito masno tkivo, čime je uspješno ispravio asimetriju koja je bila rezultat amputacije. Negdje u to vrijeme, njegov austrijski kolega Robert Gersuny eksperimentirao je s parafinskim injekcijama, s katastrofalnim rezultatom – ta toksična smjesa raspršila se na sitne čestice te “otputovala” u krvotok nesretne pacijentice.

Ozljede kakve ranije nisu viđene

Moderna rekonstruktivna kirurgija nastala je tijekom Prvoga svjetskog rata. Razvoj novih vrsta oružja rezultirao je nikad ranije viđenim vrstama ozljeda. Nakon stravične bitke na rijeci Sommi, koja se vodila od 1. srpnja 1916. do 18. studenog te godine, poginulo je oko milijun i dvjesto tisuća osoba, a liječničke ordinacije preplavile su horde osakaćenih vojnika. Spas za ove napaćene duše bio je kirurg Harold Gillies (1882 . – 1960.), Novozelanđanin s londonskom adresom (na slici!). Ovaj mudri i altruistični čovjek, kojeg često nazivaju ocem plastične kirurgije, osmislio je revolucionarnu tehniku transplantacije kože.


Oni kojima pomoć kirurga nije bila dostupna opredjeljivali su se pak za tzv. portretne maske, koje bi umjetnici stvorili na osnovu njihovih starih slika. Na cijeni su osobito bile one koje je izrađivala američka kiparica Anne Coleman Ladd. Ova talentirana dama otvorila je Studio za portrete maske u Parizu, kojim je upravljao američki Crveni križ. Za izradu jedne maske bilo je potrebno otprilike mjesec dana posla. Nakon što bi se pacijent izliječio, napravio bi se gipsani odljev njegova lica, a zatim bi se, prema starim fotografijama, napravila vrlo tanka maska od pocinčanog bakra, koja je prekrivala čitavo lice ili njegov dio.

Pas sa silikonskim grudima

Američko udruženje plastičnih kirurga osnovano je 1931. godine, i od tada virtuozi sa skalpelima u rukama ne prestaju osmišljavati nove, kompleksne metode uljepšavanja pacijenata. Jedan od najtraženijih zahvata kod pripadnica ljepšeg spola, povećanje grudi silikonom, isprva je bio jako rizičan. Metoda ubrizgavanja silikona injekcijom, razvijena koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, bila je podbačaj – kod mnogih pacijentica došlo je do stvaranja silikonskih granuloma i otvrdnuća tkiva dojke, a u određenim slučajevima jedino rješenje bila je mastektomija.

Implantate slične onima današnjima, punjene silikonskim gelom, konstruirala su dvojica američkih plastičnih kirurga, Thomas Cronin i Frank Gerow. Bili su punjeni silikonskom gelom, a 1962. godine pomoću njih su uspješno povećane grudi mlade pacijentice. Ipak, anonimna mlada dama nije prva koja je nosila ovo čudo tehnologije u svome tijelu. Ta “čast” pripala je jednome – četveronošcu! Cronin i Gerow su, naime, implantant prvo ugradili u tijelo kujice po imenu Esmeralda. Imala ih je u sebi nekoliko dana, prije nego što je progrizla šavove i odstranila strano tijelo. Na radost ljubitelja životinja, preživjela je.

Piše: Lucija Kapural

Komentari