Pismo je izumljeno zbog hiperinflacije božanstava u sumerskom panteonu!

Pored kotača, računarskog sustava te, prema nekim povjesničarima, piva, među najveće darove koje su Sumerani ostavili čovječanstvu ubraja se, dakako, pismo. Ovo je općepoznata činjenica – za razliku od onoga što je stajalo u pozadini toga golema civilizacijskog dosega! Da bismo je objasnili, valja reći riječ-dvije o sumerskim vjerovanjima. Ovaj narod, koji je prije šest tisuća godina na području Mezopotamije stvorio prvu svjetsku civilizaciju, tehnološki je bio neshvatljivo napredan, ali u političkom smislu pasivan. Tvorci veličanstvenih zigurata dopuštali su, naime, da im pohlepni vjerski moćnici kroje sudbinu. Njihovi gradovi-države, poput Uruka, Kiša i Nipura i Lagaša, bili su pod vladavinom “ensija”, vrhovnih svećenika. Ovi su ama baš sva zbivanja, od elementarnih nepogoda do trivijalnih ženskih svađa, pripisivali djelovanju bogova. Sumerski bogovi su bili osvetoljubive prirode, pa im je stalno trebalo prinositi žrtve – hranu, životinje te ritualne kipiće s velikim očima i rukama prekriženim na prsima. Prvotno, svi bogovi bili su članovi jedne velike porodice, koja se dijelila u dva sloja: igigi (nebeski bogovi) i anunaki (zemaljski bogovi). S vremenom, broj nebeskih entiteta toliko je porastao da su i sami svećenici teško držali korak s načinima štovanja svakog od njih. Uz to su imali brojne druge zadaće – izvodili su vjerske obrde i proslave blagdana, nadzirali “božje imanje” i proučavali prirodne znakove, iz kojih su iščitavali božansku volju. Bilo je sve više podataka koje je trebalo pamtiti te se pojavila potreba za nečim što bi im olakšalo posao. Tako je izumljeno prvo pismo – klinopis. Ispočetka su to bile sličice kojima su se označavale stvari ili događaji, no ubrzo se taj sustav pokazao nespretnim – ta trebalo je zapamtiti dvije tisuće znakova! Tada su određeni znakovi upotrijebljeni za glasove i slogove umjesto za cijele riječi. Pisalo se tako što se štapićem od trske upisivalo u neosušene glinene pločice, nakon čega bi se ove pekle i čuvale kao dokument.

Piše: Lucija Kapural


Komentari