Pisma serijskih ubojica: “Čovjek je najopasnija životinja”

Osim kompulzivnog nagona za nanošenjem boli i odsutnosti empatije, u biografiji većine serijskih ubojica naći ćemo još jednu poveznicu – narcisoidnost. Upravo zbog činjenice da su sami sebe stavljali u središte svemira, mnogi od njih imali su potrebu objelodaniti svijetu što su učinili. Pisma koja su slali policiji, medijima i obiteljima žrtava morbidan su uvid u umove koji jedva da su funkcionirali kao ljudski. Vjerojatno ste čuli za morbidne retke u kojima ubojica niza prostitutki u londonskoj četvrti Whitechapel – u kriminalnim analima zapamćen kao Jack Trbosjek – najavljuje kako će sljedećoj žrtvi odrezati uši, što je kasnije i izvršio. Evo još nekoliko sličnih, duboko uznemirujućih primjera!

Donald Harvey

Premda mu je suđeno za “samo” trideset sedam ubojstava, američki bolničar Donald Harvey (1952. – 2017.) je, prema vlastitom priznanju, u razdoblju od 1970. do 1987. godine na onaj svijet otpremio otprilike dvostruko toliko ljudi. “Anđeo smrti”, kako su mu mediji tepali, ubijao je vlastite pacijente: iz milosrđa, kako je ispričao policajcima nakon uhićenja, odnosno iz bolesne potrebe za moći, što su zaključili psihijatri. Da su potonji bili u pravu, otkriva pismo koje je poslao medijima iz zatvora, dosađujući se na odsluženju doživotne robije bez mogućnosti pomilovanja. Osim što priznaje kako je uživao igrajući se Boga, u tim recima na gnjusan način parafrazira izreku koju liječeni alkoholičari često ponavljaju na svojim sastancima: “Gospodine, daj mi spokoj da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti i mudrost da skrijem tijela bijednika koje sam morao ubiti jer su me razljutili”. Dana 28. ožujka 1917. godine, Harvey se susreo s vlastitim “anđelom smrti”: zatvorenik James Elliott razbio mu je glavu željeznom polugom.

Albert Fish

U trenutku uhićenja, Albert Fish (1870. – 1936.) bio je 64-godišnjak krhke građe – malo tko ga je mogao povezati s jezivim umorstvima za koje ga je tužiteljstvo teretilo. Ispod uglađene površine ključala je, međutim, toksična smjesa ludila i zla. Naizgled dobroćudni starčić uživao je u svakoj perverziji poznatoj čovjeku, a silovanje, mučenje, ubijanje i kanibalizam tek su dio njegova repertoara. Vrebao je na one najslabije, djecu, a barem petero mališana ubio je na monstruozne načine. Majci Grace Budd, desetogodišnjakinje čiji je život pogasio poput svijeće, poslao je pismo sljedećeg sadržaja: “Draga gospođo Budd, prije šest godina bio sam kod Vas na ukusnoj večeri. Vaša slatka Gracie sjedila mi je u krilu i poljubila me u desni obraz. Tada sam odlučio da ću je pojesti. Odveo sam je u praznu kuću u Westchesteru, skinuo je golu i zadavio. Nakon toga sam truplo razrezao na komade i ubacio ih u pećnicu. Devet dana sam se gostio Vašom curicom, a potom ostatke zakopao iza kuće. Ne brinite, draga gospođo, nisam je silovao… Vaša Grace umrla je kao djevica”. Kombinacija arogancije i sadizma, koju je tim činom iskazao, kumovala je njegovom padu. Logotip na omotnici policajce je doveo do jeftinog prenoćišta u kojem je bio odsjeo. Obitelj žrtava mogla je odahnuti kad je njegov ubilački put završio na električnoj stolici.

Henry Howard Holmes

Stvarni broj žrtava Henryja Howarda Holmesa (1861. – 1896.) nikada nije utvrđen. Na vješala je poslan zbog jednog zločina, ubojstva poslovnog partnera Benjamina Pitezela; policajcima je priznao da je “s velikim užitkom na put u pakao poslao dvadeset sedmero ljudi”, a onodobni stručnjaci procjenjuju da je od njegove ruke skončalo više od dvije stotine osoba. U periodu između 1891. i 1894. godine, u kojem je “ordinirao”, žrtve je dovodio svoj “Dvorac smrti” u Chicagu. Ondje, iza debelih zidova, nesretnike je podvrgavao torturama koje kao da su bile rođene u glavi srednjovjekovnog inkvizitora. Omiljena alatka bio mu je nož – nikakvo čudo, znamo li da je po struci bio – kirurg! Osim sadizmom, njegovi zločini bili su motivirani koristoljubljem – leševe je prodavao medicinskim istraživačkim institucijama, a s organima pokojnika trgovao je na crnom tržištu. Nedugo prije nego što su ga odveli na stratište, novinama u Philadelphiji poslao je pismo u kojem je otkrio djelić svoje mračne osobnosti. “Rođen sam s vragom u sebi. Nisam mogao prestati ubijati, baš kao što ni pjesnik ne može prestati pisati pjesme. Otkad znam za sebe, Zlo je čučalo pored mog kreveta. Sa mnom će otići i u smrt”.

Gary Ridgway

“Ubojica sa Zelene rijeke”, kako su mediji prozvali Garyja Ridgwaya zbog omiljene lokacije na kojoj je odbacivao tijela svojih žrtava, tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća ubio je najmanje sedamdeset žena u okolici Washingtona. Premda je imao kvocijent inteligencije 82, duže od dva desetljeća izmicao je ruci pravde, možda zbog slabog interesa koji su njegove žrtve pobuđivale u javnosti. Ridgway je, naime, vrebao žene s društvenog dna – prostitutke, narkomanke i problematične tinejdžerice odbjegle od kuće. Jednom kad bi zadobio njihovo povjerenje, pokazujući im slike svoga sina, odvezao bi ih na osamljeno mjesto. Ondje je maska normalnosti padala u svoj svojoj strahoti: ljubazni, pomalo sramežljivi gospodin pretvarao se u sadističkog silovatelja i davitelja. U obranu policije, valja napomenuti da nitko nije slutio kakvo je Ridgway čudovište. Susjedi su ga opisivali kao “ljubaznog čovjeka koji bi uvijek pozdravio”; u tvornici kamiona u kojoj je bio zaposlen smatrali su ga “marljivim radnikom”, a supruga Judith u njemu je vidjela “čovjeka svoga života”. Koliko izgled može varati, svjedoči pismo koje je Ridgeway poslao novinama “Seattle Post-Intelligencer”. Objasnio je pragmatičnu narav izbora žrtava, odnosno, kako ih je on zvao, plijena: “Zašto sam odabirao kurve? Zato što za njih nikoga nije briga”. U istome pismo, deteljno je opisao što je radio s tijelima, napomenuvši kako je odrezane nokte uzimao kao suvenire.

Duh sa sjekirom

Ako vas nadimak “Duh sa sjekirom” asocira isključivo na stripovskog junaka Zagora, reći ćemo vam da su upravo tako nazivali ubojicu koji je, u razdoblju od 1918. do 1919. godine, sjekirom raskomadao dvanaestero stanovnika New Orleansa. Njegov identitet nikada nije otkriven, kao ni motiv u pozadini bizarnih zločina. Iza njega je ostao tek jedan trag, koji nije odveo nigdje – pismo poslano lokalnim novinama. “Obožavam jazz glazbu i kunem se svim vragovima da ću poštedjeti život svake osobe iz čije se kuće čuje ta glazba. Napast ću u utorak navečer. Tko tada ne bude slušao jazz, dobit će prilike iskusiti moju oštricu”, napiso je. Toga utorka građani su bili u strahu, no nije se dogodilo ništa. Kako su ubojstva nedugo nakon objave pisma prestala, policajci su zaključili kako je počinitelj umro, izvršio suicid ili se odselio.

Zodiac

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, muškarac o kojem su mediji pisali kao o “Zodiacu” napadao je namjernike na području Kalifornije, a najmanje petero lišio je života. Osim po činjenici da njegov identitet nikada nije otkriven, ubojica je zapamćen po pismima kriptičnog sadržaja koja je slao policiji i medijima. Potpisana znakom koji je podsjećao na metu (na slici!), izazivala su istražitelje, rugajući se njihovoj nesposobnosti. Evo izvatka iz jednog od njih, napisanog velikim slovima bez interpunkcije: “VOLIM UBIJATI LJUDE TO JE PUNO ZABAVNIJE NEGO UBIJATI ŽIVOTINJE PO ŠUMAMA A ČOVJEK JE NAJOPASNIJA OD SVIH ŽIVOTINJA UBIJANJE ME UZBUĐUJE KAD UMREM PONOVNO ĆU SE RODITI U RAJU I SVI KOJE SAM UBIO POSTAT ĆE MOJI ROBOVI NEĆU TI REĆI SVOJE IME JER ĆEŠ ME POKUŠATI USPORITI U SKUPLJANJU ROBOVA ZA ŽIVOT NAKON SMRTI”. Pismo je potpisano šifrom “EBEORIETEMETHHPITI”, koju FBI nikada nije uspio razbiti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari