Život u razvijenim dijelovima svijeta omogućava ljudima raznolike i ispunjene živote, koje žive na načine na koji to oni žele. Iako novac nije mjerilo sreće njegov nedostatak izaziva brojne probleme, kao i uostalom njegova prekomjerna količina. Sigurni smo da bi većina ipak radnije “muku mučila” s previše novca, nego s njegovim nedostatkom. Kada su egzistencijalne potrebe zadovoljene ljudi se mogu baviti drugim stvarnima, i na taj način živjeti sretnije i bolje živote. Kod nas pak ljudi najčešće rade više poslova koji ne samo da im ne ostavljaju vremena za obitelj i sebe već im često nisu dovoljni za puko preživljavanje, i u takvim gabaritima o življenju života kakve bismo priželjkivali ne može biti ni govora. Naravno, ima izuzetka i kod nas, ali su upravo to izuzeci. U ovom članku otići ćemo u jednu od najrazvijenijih zemalja svijeta i pratiti bračni par Neila i Lise Fletcher koji živi po svom. O čemu je točno riječ i kakve to veze ima s poviješću pročitajte u današnjem članku.
Nesvakidašnji par
Ovaj nesvakidašnji par iz okruga Somerset u jugozapadnoj Engleskoj, ima slične interese pa su se kao zaljubljenici u prošlost sretno našli, i odlučili vratiti u “zlatne” 30-te godine 20. stoljeća. Vjerojatno se pitate na koji način jer vremeplov za sada ne postoji. Ljubav prema prošlosti ih je povezala, a ovo razdoblje su zavoljeli kroz gledanje crno-bijelih filmova. Svidio im se glamur i stil ondašnjeg života, barem onaj predočen na malim ekranima. Da budemo načisto, Neil je bio ljubitelj Edvardijanske ere koja je obuhvatila prvo desetljeće prošlog stoljeća, ali ga je žena, kako to najčešće biva, pridobila da zavoli i nešto kasnije razdoblje. Tako su po njenom izboru, s kojim se on složio, kuću uredili u stilu 30-ih godina prošlog stoljeća. Interijer doma im sada odiše funkcionalnima stilom art décoa, a za taj povratak u prošlost trebalo im je punih 6 godina i gomila novca.
Vrijeme puno boja
Za BBC su izjavili da iako ljudi to vrijeme vide kao crno-bijelo, ono je obilovalo bojama, što se, kažu, vidi i u njihovom domu koji je replika života doma više srednje klase tog vremena. Za potrebe takve koncepcije života iz svog su življenja izbacili sve moderne uređaje i zamijenili ih starim, koji sada imaju nešto manje od 100 godina. To što imaju stare aparate ih uopće ne brine, pa kažu da su stari uređaji stvoreni za “vječnost” dok se novi brzo kvare, pa iako su potrošili na njihovu kupnju pravo bogatstvo ne žale jer smatraju da su njihovi “novi” uređaji gotovo nepokvarljivi i da će trajati barem još 20 do 30- godina. Tako nemaju ni mikrovalnu ni perilicu posuđa, a gledaju isključivo crno-bijele filmove i slušaju ploče. Imaju stari bakelitni telefon, a mobitele ne koriste. Odijevaju se isto tako kopirajući odjeću iz tog razdoblja, zbog čega ih ljudi znaju zaustavljati i zapitkivati zašto su tako odjeveni. U garaži im se nalazi raritetan primjerak automobila iz tog razdoblja, a na kojega su jako ponosni.
A što kada bi se dogodio požar?
Na pitanje kada bi se dogodio požar, kažu da bi prvo iz kuće odnijeli gramofon, zapravo prava je istina da to kaže Lisa, dok Neil smatra da bi nakon gramofona njegova supruga prvo spasila mačke, a tek onda njega.
Ovakav stil život koji vam omogućava da primjerice sagradite kuću u nekom od povijesnih stilova i da svoj život živite ne obazirući se na okolinu u Hrvatskoj za većinu nije moguć i vjerojatno neće ni biti desetljećima. Ako ništa možemo barem uživati gledajući slobodu drugih, koji mogu graditi i oblikovati sebe na način na koji to žele, a zahvaljujući nesputanosti uskim financijskim gabaritima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
