Paleontolozi u čudu: Drevni morski škorpion mogao je disati i na kopnu!

Proučavajući fosilne ostatke drevnog škorpiona, koje su njihovi kolege prije četvrt stoljeća pronašli u formaciji Lydiennes na jugu Francuske, paleontolozi sa Sveučilišta Zapadne Virginije došli su do uzbudljivih uvida o anatomiji davno izumrlih paučnjaka. Vrsta o kojoj je riječ, Adelophthalmus pyrrhae, živjela je prije više od 350 milijuna godina, u razdoblju karbona. Ovaj euripterid – morski škorpion – mogao je, čini se, disati i na kopnu! Njegovi najbliži živući srodnici, rakovi bodljikaši, ovu sposobnost nemaju: riječ je o morskim člankonošcima koji na obali, istinabog, liježu jaja, ali izvan vode ne mogu disatu. “Fosil na koji je struka već pomalo bila zaboravila analizirali smo pomioću uređaja za mikro-tomografiju. Bio je to uzbudljiv posao, sličan onome detektivskom… A ovo je bio jako, jako hladan slučaj!”, našalio se voditelj istraživanja James Lamsdell, stručnjak s već spomenutoga američkog univerziteta. Proučavajući respiratorne organe škorpiona, Lamsdell i kolege otkrili su da se svaka škrga sastoji od niza sitnih pločica, međusobno povezanih tvorbama koje se nazivaju trabekule. “Te tvorbe su neka vrsta potpornja – sprečavaju škrge od urušavanja kad je životinja izvan vode. One su potvrdile naše sumnje: drevni škorpioni mogli su disati na kopnu. Pretpostavljamo da su svoj morski dom napuštali kako bi legli jaja u sigurnijem, zaštićenijem okruženju, a s vremenom su se prilagodili takvom okolišu”, objašnjava Lamsdell. Moderni škorpioni, člankonošci iz reda paučnjaka, žive na kopnu i dišu uzdušnicama. Njihov kratki glavopršnjak pokriven je čvrstim štitom, dva para čeljusnih nogu imaju oblik štipaljki i služe za hvatanje plijena, a dugi člankoviti zadak završava otrovnom bodljom. Danju se pretežno zadržavaju pod kamenjem, dok noću izlaze u lov na kukce i pauke.

Piše: Lucija Kapural

Komentari