“Svijet je vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi”, govorio je predsokratovski filozof Heraklit. Za stanovnike Centralije, ovo nije metafora niti filozofski koncept – njihov grad gori od 1962. godine! Ne čudi podatak da je ovo mjesto poslužilo kao inspiracija za niz uradaka u žanru strave i užasa, od romana Deana Koontza do filmskog hita “Silent Hill” – tko ondje stupi, doista može napustiti svaku nadu. S vatrom koja se ne gasi, kužnim zrakom, dimom koji suklja iz zemlje, sparušenom vegetacijom i napuštenom autocestom koja prolazi pored ruševnih zgrada, Centraliju bismo lako mogli zamijeniti za predvorje pakla. Mogli bismo je nazvati i gradom duhova, da nije petero ljudi nastanjenih u okolici, koji tvrdoglavo odbijaju napustiti svoja ognjišta (potonju riječ ne treba shvatiti u prenesenom već u doslovnom smislu). Paradoksalno, aktivnost koja je u prošlosti izgradila grad, rudarenje, dovela je do njegova kolapsa.
Priča o Centraliji započinje davne 1749. godine, kad su Indijanci nastanjeni na tom području odlučili prodati svoju zemlju kolonijalnim agentima. U naredna dva desetljeća, stižu prvi bijeli doseljenici, a taj proces se intenzivirao nakon što je dovršena cesta pd Readinga do Fort Auguste. Robert Morris, junak Američkog rata za neovisnost, 1793. godine kupuje trećinu plodne zemlje koja okružuje grad, da bi pet godina kasnije, nakon njegova bankrota, ista prešla u vlasništvo Središnje banke Sjedinjenih Američkih Država.
Da je to područje bogato rudom, u prvom redu antracitom, prvi je shvatio francuski pomorac Stephen Girard, koji vrlo povoljno otkupljuje nekadašnji Morrisov posjed. Ovaj se obogatio 1842. godine, prodavši ga rudarskoj tvrtki “Locust Mountain Coal and Iron Company”. Njen djelatnik, rudarski inženjer Alexander Rae, ondje je izgradio drvenu kućicu u kojoj se nastanio s obitelji. Upravo on je zaslužan za današnji naziv grada, koji se isprva – po lokalnoj taverni – zvao Bull’s Head. Dao mu je ime Centreville, no kad je doznao da istoimeno mjesto već postoji u okrugu Schuylkill, skratio ga je u Centralia.
Raeov primjer slijedili su mnogi, te se isprva mirno mjestašce preobrazilo u bučan i prosperitetan rudarski grad. Tada, sredinom devetnaestog stoljeća, brojao je preko tisuću duša, od čega je znatan dio otpadao na irske imigrante, koji su – navikli na život u surovim uvjetima i slabe nadnice – činili okosnicu radne snage. Nakon što je 1865. izgrađena željeznička pruga, koja je omogućila prijevoz a time i prodaju rude, Centralia doživljava gospodarski boom.
Osnivač Rae, koji je postao jedan od najbogatijih ljudi u državi, nije dugo uživao u plodovima svog rada – godine 1868., ubili su ga pripadnici irske bande “Molly Maguires”. Počinitelji su brzo privedeni licu pravde te, za opomenu, obješeni na gradskom trgu. Nažalost, nije to bio jedini krvavi zločin počinjen na ovome mjestu – sukobi među potplaćenim rudarima, u kojima su nerijetko sijevali noževi, bili su svakodnevna pojava. Situacija se poboljšala nakon osnivanja rudarskog sindikata i povećanja nadnica, no sporadični incidenti još su se povremeno događali. Članovi već spomenute zloglasne bande jednom su, usred bijelog dana, istukli i opljačkali jedinog svećenika u gradu, oca Daniela Ignatiusa McDermotta. Ovaj je nedugo nakon napada spakirao kofere i odselio se, a legenda kaže da je, na izlasku iz grad, bacio kletvu na Centraliju!
Prokletstvu je, istinabog, trebalo stotinjak godina da se “uhvati”, no jednom kad se sručilo na grad, za njega više nije bilo spasa. Do propasti Centralije dovela je pogrešna procjena u planu raščišćavanja gradskog odlagališta. Dana 27. svibnja 1962. godine, gradski oci donose kobnu odluku o spaljivanju otpada na novoj lokaciji, napuštenom rudniku. George Segaritus, regionalni inspektor odlagališta, smatrao je da ta jama, smještena na dubini od devedeset metara, nije pametan odabir – primijetio je brojne rupe na zidovima i podu, što ga je nagnalo na zaključak da taj rudnik prolazi preko drugoga, još starijeg, te da je opasnost od urušavanja golema. Gradskim vijećnicima je predložio da ispune jamu s nezapaljivim materijalom, no ovi su – vjerojatno iz financijskih razloga – odlučili ignorirati njegov savjet.
Nakon što je otpad, bez propisne zaštite, zapaljen, vatra – ona vidljiva – pogašena je šmrkom u noćnim satima. No, dva dana kasnije, lokalni mladić primijetio je da se dim još uvijek diže iz okna, te je izvedeno još jedno gašenje, ovaj put s više šmrkova. Tada je, u temeljima sjevernog zida okna, otkrivena rupa široka četiri i pol metra, koju je ranije skrivalo nabačeno smeće. Upravo ona je, po mišljenju stručnjaka, odgovorna za nemogućnost gašenja vatre, jer je pružila put prema labirintu rudnarskih tunela ispod grada.
Kako su mjeseci odmicali, a toksični smrad sve više ispunjavao zrak, postajalo je sve jasnije da Centralia više nije mjesto pogodno za život. U knjizi “Unseen Danger: Tragedy of Centralia”, David DeKok je na slikovit način opisao požat svih požara: “Ovo je svijet u kojem ljudsko biće ne može opstati, topliji od planeta Merkura, s atmosferom otrovnijom od Saturnove. U srcu vatre, temperature dosežu 540 Celzijevih stupnjeva. Smrtonosni oblaci ugljikovog monoksida i drugih plinova vrtlože se nad okolicom”.
Unatoč brojnim pokušajima sanacije, ništa nije davalo razultata, a sve više stanovnika prijavljivalo je simptome trovanja ugljičnim monoksidom. Dok se na nekim mjestima jasno mogao vidjeti dim koji kulja iz zemlje, na drugima je zemlja izgledala normalno, no predstavljala je smrtonosnu klopku: sastojala se od spaljenog ugljena. Tek 1981. godine, nakon što je lokalni dječak umalo propao kroz ognjenu rupu kad je htio ispitati otkuda dolazi dim, država Pennsylvania donosi odluku o preseljenju stanovnika iz regije.
Otišli su svi – osim petero ljudi. Ovi su se, iz samo njima poznatih razloga, sudski izborili da ostanu živjeti u oklici, no zabranjeno im je prodati svoje nekretnine ili ih ostaviti u nasljedstvo. Da je Centralia zauvijek otpisana, pokazalo se 2002. godine, kad je Kongres otkazao poštanski broj grada.
Dionica autoceste koja prolazi kroz grad duhova napuknuta je i podignuta od vrućine ispod površine, a na njoj danas više nećete sresti ni jedno vozilo. Tako će, pretpostavljaju stručnjaci, još dugo ostati. Prema njihovim procjenama, požar ispod grada mogao bi tinjati još 250 godina!
Piše: Lucija Kapural
