Pakao na Zemlji: Erupcija Tambore imala je energiju ekvivalentnu onoj eksplozije 800 megatona TNT-a!

Fotografija: YouTube screenshot

Postoji li nešto što pokazuje silinu i nepredvidivosti prirode, te u čovjeku budi osjećaj da je sitan, krhak i beznačajan, onda su to vulkanske erupcije. Riječ je o izbacivanju užarene lave kroz vulkanske kratere iz unutrašnjosti na površinu Zemlje, nerijetko praćenom izbijanjem velikih količina plinova i pare, vulkanskoga pepela i komadića stvrdnute lave te lokalnim potresima. Za vas smo, nasumičnim redoslijedom, odabrali niz primjera iz povijesti o ovome zastrašujućem fenomenu!

1. Santorini, naseljen još u doba Feničana (3. tisućljeće prije Krista), po mnogima je najljepši grčki otok. Njegov oblik posljedica je jedne od najvećih zabilježenih vulkanskih erupcija u ljudskoj povijesti: dogodila se 1600. godine prije Krista, u doba procvata minojske civilizacije. Zanimljivo, neke legende smještaju mitsku Atlantidu upravo na ovo područje!

2. Dana 8. svibnja 1902. godine došlo je do erupcije s najviše žrtava u dvadesetom stoljeću, one vulkana Mont Pelée na karipskom otoku Martiniqueu. Oko trideset tisuća stanovnika St. Pierrea, grada u podnožju vulkana, skončalo je u katastrofi. Poginuo je i guverner, koji se nalazio na terenu nastojeći osobno procijeniti opasnost. Od Saint-Pierrea ostale su samo ruševine, koje ni do danas nisu u potpunosti raščišćene. Preživio je samo jedan čovjek – zatvorenik koji je izdržavao kaznu u ćeliji debelih zidova!

3. Mount St. Helens, vulkan u sjeverozapadnom dijelu američke savezne države Washington koji je mirovao duže od dva desetljeća, u proljeće 1980. počeo je pokazivati znakove aktivnosti: magma, koja je stvarala pritisak unutar vulkana, polagano je izdizala planinu, stvarajući izbočenje s njene sjeverne strane. Znanstvenici su upozorili da bi uskoro moglo doći do velike erupcije, no nitko nije mogao predvidjeti da će Mt. St. Helens eksplodirati jačinom 10-megatonske bombe! Do katastrofe je došlo 19. svibnja 1980. godine. Potres magnitude 5.0 uzrokovao je klizanje oko dva kubična kilometra naslaga sa sjeverne strane planine, prema rijeci Toutle. Vrući vulkanski plinovi i pare izlijetali su vodoravo kroz razvaljenu planinu, izderane grebene i sravnjene šume a, istodobno, mjehuričasti oblak staklastog pepela i smrvljenih stijena izbačen je u atmosferu. Kopnene vode su se pretvorile u paru, plinom ispunjene stijene u prašinu, a 400 milijuna tona pare i prašine završilo je u atmosferi. Lavina, koja se kretala brzinom od četiristo kilometara na sat, odnijela je živote 198 ljudi.

4. Drevni stanovnici Kapadocije, povijesne regije u unutrašnjosti Male Azije, u mekanim vulkanskim stijenama, koje su vjetar i voda isklesali u neobične oblike, izdubili su svoje nastambe, skloništa, crkve i samostane, kao i kompleksan sustav tunela. Pretpostavlja se da se stanovništvo preselilo pod zemlju kako bi se spasilo od dugotrajnih posljedica erupcije vulkana.


5. Godine 536., misteriozna magla nadvila nad većim dijelom Europe, Azije, sjeverne Afrike i Bliskog istoka, nakon čega je uslijedilo dugih osamnaest mjeseci studeni i tame. U Kini je zavladala velika suša te, posljedično, glad od koje su ljudi skapavali po ulicama. Tamošnji povjesničari ostavili su zapise o “žutoj prašini neobična mirisa, koja je padala kao snijeg”. Oluje i potopi poharali su područje današnje Koreje, a u Mezopotamiji je sniježilo. Arheološki dokazi pokazuju kako je osobito snažno bila pogođena Skandinavija – čak 75 posto sela u Švedskoj napušteno je tih godina. Ukratko, tamni oblak, koji je progutao veći dio sjeverne hemisfere, zauvijek je promijenio klimatske uvjete na Zemlji: zbog njega su naši preci imali manje sunčeve svjetlosti, što je uzrokovalo niže temperature, a ove su pak dovele do selidba naroda, gladi, bolesti i ratova. Znanstvenici su stoljećima pokušavali dokučiti što je bio uzrok te pojave. Prema najšire prihvaćenoj, tmasti oblaci posljedica su goleme erupcije vulkana na Islandu te godine, koja je pepelom zasula velik dio sjeverne polulopte, nakon čega su uslijedile još dvije velike erupcije, u 540. i 547. godini, donoseći mrak i hladnoću diljem planeta.

6. Kad smo već kod Islanda, valja spomenuti katastrofalnu erupciju vulkana Laki 1783. godine. Njena posljedica, stravična glad, usmrtila je četvrtinu tadašnjeg stanovištva, a oblaci prašine i magle mjesecima su lebdjeli iznad Azije i Afrike kao jezivi spomen na udes. Velik broj aktivnih vulkana, kao što su Katla i Hekla, uvelike je utjecao na islandsku arhitekturu: tamošnje kuće mahom su jednostavne i nepretenciozne, kao da stanovnici nisu htjeli izazivati bijes vatrenog demona koji bi svaki tren mogao provaliti iz podzemlja. Obiteljske kuće još se grade na starinski način, oklopljene valovitim limom, koji jedini može zaštititi drvo od surove zime i udara vjetrom nošene vulkanske prašine i soli.

7. Vjerojatno najpoznatija erupcija u povijesti jest ona Vezuva 79. godine, koja je u prah pretvorila Pompeje, Herkulanej te još niz rimskih naselja. Sudbonosnog dana, otvrdnula lava kojom je bio začepljen krater ovoga aktivnog vulkana rasprsnuo se od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala viši od dvadeset kilometara, a kiša vulkanskog pepela zatrpala je sve u radijusu od sedamdeset kilometara. Od osamnaestog stoljeća naovamo, Pompeji i Herkulanej meka su za arheologe: lava koja je pobila većinu tamošnjeg življa istodobno je sačuvala ostatke nekoć veličanstvenih antičkih gradova, kao i žrtava erupcije. Primjerice, 2019. godine su u okolici Pompeja otkopali trupla dvojice stradalnika, gospodara i roba: društvene razlike dvojice muškaraca zauvijek je zbrisao piroklastični tok, združivši ih u smrtnom zagrljaju. Trupla su pronađena u prostoriji koju su Rimljani nazivali cryptoporticus, dugačkome natkrivenom hodniku koji je vodio do vrata, a pretpostavlja se da su njime neuspješno pokušali pobjeći.

8. Tijekom davne prošlosti našeg planeta, dogodilo se pet većih valova izumiranja. Onaj s konca perma, koji je vrhunac imao prije otprilike 252 milijuna godina, bio je najgori. Čak devedeset šest posto morskih vrsta zauvijek je napustilo pozornicu povijesti, a ta sudbina zadesila je i sedamdeset posto kralježnjaka na kopnu. Proučavajući vulkansko kamenje, odnosno 500 kilograma uzoraka prikupljenih u Sibiru, znanstvenici su nedavno pronašli nove dokaze o uzrocima te katastrofe. Zaključili su da su upravo vulkanske erupcije odigrale presudnu ulogu u općem pomoru. Već otprije je poznato da je u to vrijeme Zemlju pogodilo globalno zagrijavanje, tijekom kojeg je temperatura u oceanima porasla za 40 Celzijevih stupnjeva. Što je uzrokovalo to zagrijavanje, ne zna se pouzdano, no znanstvenici su sada otkrili kako je najvjerojatnija pretpostavka da se radilo o masovnim vulkanskim erupcijama. Užarena magma, tvrde stručnjaci, zapalila je vegetaciju i ležišta ugljena, a lančani požari tadašnji svijet su pretvorili u veliku buktinju.

9. Tambora, aktivni stožasti vulkan na indonezijskom otoku Sumbawa, puninu svoje razorne snage pokazao je 1815. godine. Početkom devetnaestog stoljeća, Tambora je bila visoka oko 4.300 metara, što ju je činilo jednim od najviših vrhova u indonezijskom arhipelagu. Tijekom katastrofalne erupcije, uzrokovane nakupljanjem magme, eksplodirao joj je vrh, a visina visina joj se smanjila za otprilike trećinu te je nastala kaldera duboka 1.250 metara. Eksplozija se mogla čuti i 1.400 km daleko, do Bornea, Jave i Molučkih otoka. Čitava planina bila je prekrivena masom tekuće vatre, a golemo kamenje poput kiše je zasulo okolno područje. Lava je do temelja razorila selo Tamboru, a oblak pepela proširio se sve do Sulawesija. Erupcija je imala četiri puta veću energiju od erupcije Krakatoe 1883. godine, ekvivalentnu onoj eksplozije 800 megatona TNT-a. Procjenjuje se da je erupcija odnijela između 11.000 i 12.000 života. Uz to, izazvala je globalne klimatske anomalije poznate kao “vulkanska zima” odnosno “godina bez ljeta”. Zbog propadanja usjeva, podtučje je pogodila glad, a raširile su se i bolesti poput tifusa i kolere. Zbog svega navedenog, živote je izgubilo još 200.000 ljudi.

Piše: Lucija Kapural

Komentari