Otrovno pero tužnog audsajdera: Sartre 21. stoljeća ili jeftini provokator?

Michel Houellebecq literarna je superzvijezda današnjice. Jedni ga nazivaju prorokom propasti čovječanstva, britkim intelektualcem koji s kirurškom preciznošću secira fatalne mane kasnokapitalističkog društva, protuotrovom lakom, površnom optimizmu koji dominira našom kulturom, Sartreom dvadeset prvog stoljeća. Drugi pak u njemu vide pozera, jeftinog provokatora, komercijalnog autora koji manipulira već poznatom vizijom moralnog rasapa, trudeći se šokirati čitatelje. Enfant terrible francuske književnosti uspio se zamjeriti ljevičarima, desničarima, šminkerskim šezdesetosmašima, imigrantima, muslimanima, katolicima, feministkinjama, crncima, Kinezima i vlastitom sinu. Mnogi se stoga nemalo iznenade kad sretnu neumornog bukača uživo: tih i škrt na riječima, doima se kao čovjek kojeg proganja vlastita sjena. Autor čiji su romani pravo bure baruta živi povučeno, okružen psima, i želi znati što manje o ljudima. “Život je zapravo u potpunosti nezanimljiv”, kaže ovaj dosljedni mizantop.

Uzrok piščevoj teškoj naravi mnogi vide u njegovu nesretnom djetinjstvu. Pravim imenom Michel Thomas, rođen je 1958. na otoku Réunion, francuskom prekomorskom departmanu 700 kilometara udaljenom od Madagaskara. Njegovi roditelji, pretežno zauzeti uzajamnim optužbama i predbacivanjem, obraćali su vrlo malo pažnje na dječaka. Majka ga je napustila kao šestogodišnjaka, kako bi se posvetila “istraživanju granica seksualnosti” u jednoj hipijevskoj komuni. Nikad je više nije vidio.

Poslali su ga baki u Dicy (njenim prezimenom Houellebecq potpisat će sve svoje romane). Srednju školu, “Lycée Henri Moissan”, pohađao je u Meauxu. Bio je odlikaš ali je mrzio svaki trenutak proveden u toj ustanovi. “Bilo je mnogo nasilja i okrutnosti u mojoj školi, a vrlo brzo shvatio sam da postoje dvije mogućnosti: biti jak ili naći starije zaštitnike. Ja nisam bio jak ali sam bio bistar i imao osjećaj za izbjegavanje opasnih situacija”, prisjeća se. Introvertirani momak nije imao bliskih prijatelja, a većinu vremena provodio je čitajući. “Osjećao sam se odbačeno. Na školskim zabavama nijedna djevojka nije htjela plesati sa mnom, valjda zato što sam bio ružan”, ispričao je.


Nakon mature, upisuje studij agronomije. Osim opijanjem, u to se vrijeme intenzivno bavio pisanjem poezije, a na drugoj godini faksa pokreće literarnu reviju “Karamazov”. Tih dana, uspio je pronaći curu koja je bila dovoljno tolerantna da mu progleda kroz od nikotina požutjele prste zbog ne baš privlačne fizionomije te sklonosti alkoholu. Vjenčali su čim je diplomirao, a godinu dana kasnije rođen im je sin Etienne. Dugo razdoblje životarenja, nezaposlenosti i unutarnjih kriza tek je počinjalo.

Pokazat će se da ni živci gospođe Houellebecq nisu sazdani od čelika: nakon četiri godine nefunkcionalne bračne zajednice, pokupila je kovčege i sa sinom išetala iz Michelova života. Kad je ispraznio zalihe ruma, doživio je histerični napadaj, nakon čega je zapao u stanje teške apatije. Nakon relativno uspješnog liječenja na psihijatriji, dao se u potragu za poslom. Kako je bio prilično vješt sa računalima, zaposlio se kao administrator u Parizu, a jedno je vrijeme čak radio za francuski parlament. U to vrijeme upoznaje Michela Bulteaua, urednika literarne revije “Nouvelle Revue de Paris”, koji postaje njegov bliski prijatelj i objavljuje njegove pjesme. U francuski literarni svijet gotovo je neprimjetno uskočio početko devedesetih godina prošlog stoljeća, kad s grupom ljevičarskih intelektualaca osniva književni časopis “Perpendiculaire”.

Kolege su vjerovali su da Houellebcq dijeli njihove liberalne stavove, pa su se nemalo iznenadili kad je objavljen njegov romaneskni prvijenac “Širenje područja borbe”, nihilistička satira o slabostima i nepoštenju liberalnog društva zasnovanog na slobodnom tržištu i slobodnoj ljubavi. Premda je Houellebecqova velika tema, slom suvremene civilizacije uslijed tehnološkog napretka i devalvacije ljudskosti, ovdje jasno ocrtana, dečki iz “Perpendiculairea” zaključili su da u njedrima nose “subverzivnu guju”. Odstupanja od njihovih nepokolebljivih, uglancanih stavova odlučili su, međutim, pripisati Michelovoj mentalnoj nestabilnosti i sklonosti kapljici. Tim veći šok doživjeli su po objavljivanju njegovih “Elementarnih čestica”, romana koji preko noći postaje nihilistički klasik. Zbog “reakcionarnosti, rasizma i nedopustive mizoginije”, drugim riječima političkog nonkonformizma, Houellebecq je izbačen iz “Perpendiculairea”. Zanimljivo, knjiga koja progovara o slomu liberalne vizije svijeta stigla je baš u vrijeme slavlja zbog pobjede Francuske na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. i razdraganih riječi ljevičarskog premijera Jospina o “jedinstvu i različitosti Francuske”. Njihovu epifaniju otrovno Houellebecqovo pero raspršilo je do – elementarnih čestica!

Houellebecqova “Platforma” donijela je još više žestokih polemika. Roman kroz vizuru seksualnog oslobađanja sredovječnog službenika francuskog ministarstva kulture iznosi smjelu tezu: seksualni turizam u razvijenim zemljama riješit će ekonomske probleme Trećeg svijete. Zbog grube kritike islama u romanu i brojnim intervjuima, Houellebecq je opružen za raspirivanje rasne mržnje. Mnogi kolege javno su izrazili prezir prema njemu, zbog čega je razmišljao o tome da se zauvijek ostavi pisanja.

Do toga ipak nije došlo. Roman “Mogućnost otoka” donosi kataklizmatičnu viziju kloniranog čovjeka, pobjednika nad pravim, iskvarenim čovjekom koji se vratio na stadij pećinskog divljaka. Kao u prethodnim djelima, Houellebecq povezuje eksplicitne opise seksa i filozofske refleksije. Ovaj put, autora su napale feministkinje, koje je razjarila činjenica da u većini njegovih romana ženski likovi završe mrtvi, teško oštećeni ili, u najboljem slučaju, svedeni na funkciju seksualnog objekta. “Stalno me optužuju za političku nekorektnost, poglavito rasizam i mizoginiju, a ja sam samo iskompleksirani alkoholičar s vrlo slabim pamćenjem. Stavove mijenjam na dnevnoj bazi”, bila je njegova jedina reakcija na napade.

Mnogi su primijetili da frustrirani, otuđeni i emocionalno ispražnjeni Houellebecqovi likovi uvelike podsjećaju na svoga tvorca. I on je, poput njih, autsajder, mizantrop i osamljenik u potrazi za ispunjenjem. S drugom suprugom Marie-Pierre Gauthier neko je vrijeme živio na izoliranom imanju u Irskoj, blizu Corka. Pušio je cigaretu za cigaretom, gutao “Xanaxe” protiv anksioznosti i miješao ih s alkoholom, a boljoj polovici nije dopuštao da nabavi televizor, budući da se užasava buke. Prijatelja nije imao, ako ne računamo corgija pogane ćudi. Nikakvo čudo, znamo li da smatra kako su ljudi “zla, nesretna rasa, malo različita od majmuna”. Da stvar bude gora, ženi je prigovarao kad god bi pozvala neku od rijetkih poznanica u kuću. Kad je gospođa Houellebeck podnijela zahtjev za razvod, nitko nije bio iznenađen, pa ni on sam. Treća supruga Qianyun Lysis Li, s kojom živi zadnje dvije godine, za sada ga još nekako tolerira: možda zato što je od njega mlađa čak trideset četiri godine. S Etienneom, sinom iz prvog braka, gotovo da ne komunicira. “Nemam potrebu da ga vidim. Loš sam otac, no za nijansu sam ipak bolji nego što su moji roditelji bili prema meni”, iskren je. Kolega Frédéric Beigbeder, jedan od rijetkih prijatelja, ovako govori o Houellebecqu: “Da sam imao djetinjstvo poput njega, ubio bih se. On je zombi koji je ustao iz mrtvih i sada nam priča o tom osebujnom iskustvu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari