Povijest Tajvana bremenita je te, na poprilično zastrašujući način, isprepletena s budućnošću. Priča je to o dvije Kine, o dva zasebna kulturna identiteta, o napetostima koje svako toliko buknu ovisno o velikim igračima na globalnoj političkoj sceni… Priča koja nikada nije dobila završetak. Većina Tajvanaca svoj otok smatra zasebnom nacijom. Za kinesku komunističku vladu, Tajvan je tek odmetnuta pokrajina, koja će sigurno postati dijelom jedinstvene Kine… Samo je pitanje kada. Mao Ce-tung svojedobno je izjavio da će se Tajvan s “maticom zemljom” ujediniti “ako ne za stotinu, a onda za tisuću godina”. Kad mu je kolega diktator Nicolae Ceauşescu posprdno napomenuo da je to poprilično puno vremena, Mao je rok smanjio na pet stoljeća. Nažalost, čini se da taj sat sve bombastičnije otkucava. Godine 2049. obilježit će se stogodišnjica uspostave NR Kine a dotada bi, prema projekcijama Pekinga, njen teritorij trebalo zaokružiti. Drugim riječima, pod kineski suverenitet vratiti Tajvan. Znamo li za američki stav da će isti braniti u slučaju kineske invazije, mogućnost konfrontacije dviju nuklearnih sila prijetnja je koja se ne može ignorirati. Kako bismo razumjeli geopolitičku važnost Tajvana, moramo se vratiti nešto dalje u prošlost…
Tajvan, otok koji se smjestio na zapadnom dijelu Tihog oceana, na dodiru Južnokineskog i Istočnokineskoga mora, u dokumentima se prvi put spominje u 3. stoljeću prije Krista. Njegovi prastanovnici, pripadnici malajsko-polinezijske skupine naroda, dugo su živjeli u izolaciji. Kinezi se ondje počinju naseljavati u 7. stoljeću no, isprva, nisu mnogo držali do komada zemlje šibanog tajfunima, punog malaričnih ravnica. Posprdno, nazivali su ga Otokom pasa. Njegovu vrijednost, napose onu u svjetskim trgovinskim tokovima, prvi su prepoznali europski kolonizatori.
Kad su do njega 1590. došli portugalski pomorci, nadjenuli su mu zvučno ime Ilha de Formosa (“Prelijepi otok”). Nakon njih na Tajvan su došli Nizozemci; potom Španjolci. Kineski doseljenici stizali su u valovima, zbog ekonomskih kriza na kopnu. Sredinom 17. stoljeća, za Tajvan će zanimanje pokazati i novi vladari Kine, mandžurska dinastija Quin. Vojskovođa Koxinga na otok stiže 1661. te iz rata s kolonizatorima izlazi kao pobjednik. Dvije godine kasnije, Tajvan postaje kineska prefektura. Iako su se Mandžurci prema otoku odnosili maćehinski, njihova administracija nad njime temelj je na kojem ga Kina danas svojata.
Početkom 19. stoljeća, britanski trgovci počeli su krijumčariti opijum u Kinu, što je ovu ekonomski iscijedilo. Kina 1839. zabranjuje prodaju tog narkotika, na što Velika Britanija odgovara topovnjačama. Bio je to početak opijumskih ratova. Jedna od njihovih posljedica bilo je jačanje Japana, koji koncem stoljeća uspijeva doći do Tajvana. Naime, Prvi kinesko-japanski rat okončan je 1895. mirom u Shimonosekiju, prema kojem je Kina Japanu predala Tajvan.
Kao novi vladari otoka, Japanci su imali su znatno bolju koncepciju upravljanja njime od Kineza. U pola stoljeća, koliko su vladali Tajvanom, grade luke, ceste i željezničke pruge, razvijaju industriju, moderniziraju poljoprivredu, postavljaju temelje obrazovanja te s lokalnim življem – kako domorocima tako i došljacima s kineskog kopna – uspostavljaju dublje odnose nego što su do činili europski kolonizatori ili Mandžurci. Dopuštaju im, primjerice, da biraju čelnike lokalnih zajednica. Ovi se postepeno navikavaju na okupatore te se stvara neka vrsta hibridna otočkog identiteta.
Kad je carski Japan 1945. kapitulirao, Tajvan je bio u znatno boljem stanju od kineskog kopna, na kojem je već desetljećima bjesnio građanski rat. Njegov sljedeći vladar, Čang Kaj-šek, donijet će nešto posve drugačije…
(Nastavlja se)
Piše: Lucija Kapural
