Lutke, napose one realistične, izazivaju u vama jezu? Horor filmove u kojima su se pojavili Chucky, Annabelle ili Talky Tina niste uspjeli pogledati do kraja, a priuštili su vam višemjesečne noćne more? Vaš problem ima stručno ime: riječ je o pediofobiji, paničnom i iracionalnom strahu od lutaka. Ukoliko patite od ove fobije, La Isla de las Muñecas (“Otok lutaka”) mjesto je koje biste trebali zaobilaziti u širokom luku!
Smješten u jednom od brojnih kanala meksičkog okruga Xochimilco, tridesetak kilometara južno od od Mexico Cityja, ovaj neveliki otok doima se poput filmskog seta kakvog filma strave. U krošnjama drveća, na golim granama, u grmlju i u rijetkim nastambama – posvuda se nalaze stare, dijelom raspadnute lutke, prekrivene prašinom i paučinom. U nekima od njih, ugnijezdili su se insekti, što prizor čini dodatno sablasnim. Tko ih je ondje postavio i, pobogu, zašto?
Priča o Otoku lutaka započinje četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj otočić tada je, naime, kupio Julián Santana Barrera (1921. – 2001.), mladi trgovac iz Asuncióna kojeg su sumještani protjerali zbog nametljivog propovijedanja o Bibliji, Božjem gnjevu, paklenom ognju i sličnim zabavnim temama.
Don Julián, kaže legenda, jednog je jutra u kanalu pronašao truplo utopljene djevojčice, koju su vodene struje donijele do njegova otoka. Pored nesretnice, podjednako beživotno, plutala je njena lutka. Praznovjerni čovjek pokopao je curicu a igračku je, što zbog poštovanja prema pokojnici a što zbog straha od njezina nemirnog duha, objesio na stablo. Sljedeće večeri, kad je otišao u šetnju, navodno je ugledao još jednu obješenu lutku…
To se ponavljalo iz dana u dan, a kako je do otoka moguće doći samo brodom, čiji dolazak bi don Julián zacijelo čuo, ovaj je zaključio kako sablasne predmete ondje izlaže ni više ni manje nego djevojčičin duh. Kako bi ga umilostivio, počeo je i sam vješati nove lutke, postajući sve opsjednutiji i polako tonući u ludilo. Godine 2001., preminuo je od infarkta. Da stvar bude jezivija, njegovo tijelo bit će pronađeno na istome mjestu kao ono utopljene djevojčice!
Za negostoljubivi otok u kanalu prepunom lopoča javnost je doznala 1943. godine, kad je meksički filmaš Emilio Fernández – uz vlasnikovo dopuštenje – ondje snimio romantičnu dramu “María Candelaria”, s Dolores del Río u glavnoj ulozi. Ovaj uradak ušao je u povijest kao prvi meksički film prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Grand Prix (nagradu danas poznatu kao “Zlatna palma”).
Nakon Santanine smrti, otok postaje turistička atrakcija, namijenjena u prvom redu zaljubljenicima u misterije i paranormalne fenomene. Osim stotina lutaka, posjetitelji ondje mogu razgledati maleni muzej, pun starih novinskih isječaka o povijesti otoka. U muzeju je izložena prva lutka koju je Santana objesio na stablo, kao i Augustinita, njegova porculanska miljenica.
Neki gosti, praznovjerni poput pokojnog gazde, oko lutaka postavljaju malene darove, vjerujući kako će time umilostiviti duhove i osigurati si blaženstvo. Neki kažu da lutke, u kojima se kriju djelići duše utopljene djevojčice, povremeno šapuću, trzaju rukama i nogama ili otvaraju i zatvaraju oči. S obzirom na psihološki profil posjetitelja ovakvih “atrakcija”, skloni smo zaključiti da je riječ o plodnoj mašti ili pak o autosugestiji.
Piše: Lucija Kapural
