Otkriveni zubi pretka strašnog megalodona!

Megalodon, morski pas iz razdoblja tercijara, bio je najveći i najopasniji grabežljivac koji je ikad plivao oceanima. Dugačak gotovo dvadeset metara, težak pedeset tona i oboružan golemim i oštrim trokutastim zubima, ovaj monstrum bio je na vrhu prehrambenog lanca prapovijesnih mora. Na meniju su mu bili dupini, tuljani, drugi morski psi pa i čak i kitovi – za ovoga megapredatora nijedan plijen nije bio prevelik! Premda nije imao prirodnih neprijatelja, izumro je prije otprilike dva i pol milijuna godina, najvjerojatnije zato što se nije uspio prilagoditi životu u sve hladnijim oceanima. Zahvaljujući nedavnu paleontološkom otkriću u fosilima bogatoj formaciji Chandler Bridge u američkoj saveznoj državi Južnoj Karolini, znanstvenici su uspjeli produbiti spoznaje o ovim izumrlim gorostasima. Ondje su, naime, pronašli fosilizirane zube vrste Carcharocles angustidens – pretka strašnog megalodona. “Zubi koje smo pronašli pripadali su mladuncima. Prije dvadeset četiri milijuna godina, ovo je bilo mrijestilište drevnih morskih pasa, mjesto gdje su rasli i razvijali se u plitkim vodama prije nego što bi zaplivali oceanima”, ispričao je voditelj istraživanja Robert Boessenecker, paleontolog sa Sveučilišta u Charlestonu. Zahvaljujući fromuli koja veličinu morskih pasa procjenjuje na osnovi veličine njihovih zuba, znanstvenici su izračunali da je Carcharocles angustidens bio dugačak oko devet metara, upola manje od svoga potomka megalodona, no opet više od današnjih oceanskih alfa predatora, velikih bijelih morskih pasa (mužjaci narastu do šest metara). Hranio se, pokazalo je istraživanje, drevnin tunama, skušama, morskim kornjačama, dupinima, morskim kravama, ražama i manjim morskim psima. Znanstvenici su imali pune ruke posla: proučili su točno osamdeset sedam zuba ovih prapovijesnih ribetina. “Pravo je čudo da smo ih toliko prikupili. Ovim područjem, naime, već godinama harače amaterski skupljači fosila, koji nam pred nosom odnose najveće i najbolje očuvane primjerke”, žali se Boessenecker.

Piše: Lucija Kapural


Komentari