U antičkoj Grčkoj, oštrige nisu služile samo za jelo – tijekom suđenja, članovi porote na njihovim bi ljušturama napisali svoje presude. Upravo ta praksa dala je korijen riječi ostracizam (grč. ostreon=oštriga). Ova vrsta narodnog suda najsnažniji utjecaj je imala u Ateni, gdje se, deklarativno, primjenjivala na građane koji su svojim prejakim utjecajem ugrožavali demokraciju. U stvarnosti, taj mehanizam bio je duboko koruptivan.
Negativan izbor
Radilo se o svojevrsnu negativnom izboru, koji se provodio jednom godišnje, u zimskim mjesecima. Da bi se nekog građanina prognalo, bilo je potrebno skupiti potpise šest tisuća Atenjana: ovaj je dobivao “cipelu” iz grada na pet ili deset godina, ovisno o težini prijestupa.
Problem je, međutim, bio u tome što je glasovanje bilo tajno i što su osude često padale bez ikakve krivnje, kao posljedica spletkarenja. Katkad, prognani uopće ne bi ni doznao razlog zbog kojeg mora napustiti dom, obitelj i prijatelje.
Narodna “pravda”
Ostracizam je trebao potvrditi nadmoć demosa nad istaknutim pojedincima, odnosno služiti kao neka vrsta kočnice stvaranju kulta ličnosti, no pokazao se kao moćno oružje u rukama nekolicine zavidnika.
U petom stoljeću prije Krista, ovakva vrsta “narodne pravde” dijelila se šakom i kapom – osim Perikla, gotovo da joj nije umaknuo nijedan veliki Atenjanin tog vremena. Tu sudbinu doživio je i Anaksagora (oko 500. prije Krista – 428. prije Krista), možda najveći predsokratovski filozof te vrstan matematičar i astronom.
Introvertirani intelektualac
Rodom iz Klazomene, grada u Maloj Aziji poznatog po proizvodnji keramičkih predmeta, vrlo je rano zabljesnuo snagom svoga intelekta. Većinu je vremena provodio promatrajući zvijezde na vrhu brda Mimante, posvećujući malo ili nimalo pažnje prakitičnom životu. Njegovi bližnji zbog toga su očajavali – napali su ga zbog indiferentnog stava prema imovini. Kako bi ga ostavili na miru, sve što je posjedovao poklonio je rođacima. Anegdota kaže da je nekom sugrađaninu, koji ga je optužio da nije dovoljno domoljub, odvratio kako on silno voli svoju domovinu, prstom upirući u nebo. Današnjim rječnikom, bio je introvertirani intelektualac, posvećen empirijskom istraživanju.
Uz to se, poput ostalih predsokratovaca, bavio pitanjima prapočela. Smatrao je da su prvobitne stvari – koje naziva homeomerijama – beskonačne, kako brojem tako i kvalitetom. Odmaknuo se, dakle, od učenja o jednom praelementu, kao kod miletske škole, te o onom o četiri počela, kao kod Empedokla – kod njega, radilo se o bezbroju čestica, grupiranih prema logici koju je ustanovio um. Dok su homeomerije beskrajno mali komadići materije, istovrsnih osobina i nevidljivi, predmeti koje vidimo u prirodi, pa i najmanji, sadrže u sebi sve moguće homeomerije. Njegovim riječima, “u svakoj se stvari kriju sve tvari, a od njih se pokazuju samo one najbrojnije”. Nadalje, smatrao je da u prirodi nema ni postajanja ni nestajanja u strogom smislu riječi, već da se promjene sastoje samo u spajanju odnosno u razdvajanju postojećih materijalnih elemenata. U njegovom sustavu, um nema ničega zajedničkog s bogom, jer on nije biće stvoritelj već samo materijalna supstancija, premda ima birane osobine poput čistoće i razrijeđenosti. Intelekt je prisutan samo u živim bićima i upravo njemu valja pripisati red u svemiru.
Muškarac u kabanici
Zahvaljujući nevjerojatnom poznavanju astronomije, postao je poznat daleko izvan rodnog grada. Pripisivali su mu predviđanja svih vrsta, od potresa preko pomrčine Sunca do pada meteorita. Grčki svijet bio je fasciniran vidovnjacima; pojedinca koji je, proračunom ili pukom srećom, mogao predvidjeti neku prirodnu pojavu obasipali su velikim počastima. Još jedna anegdota vezana za Anaksagoru kazuje da se na Olimpijskim igrama, za sunčana dana, pojavio zaogrnut kabanicom. Gledali su ga ispod oka, čudeći se njegovu modnom izboru, dok se s neba nije sručio snažan pljusak.
Kad mu je bilo dvadesetak godina, preselio se u Atenu, središte intelektualnog živora stare Grčke. Ondje osniva filozofsku školu. Među učenicima su mu bili Euripid, Arhelaj te budući veliki državnik Periklo. U tom krugu, dobiva nadimak koji mu je savršeno pristajao: Nous odnosno Um.
Gladovanje do smrti
Tridesetak godina kasnije, Periklovi neprijatelji predvođeni Tukididom – vođom aristokratske stranke a ne povjesničarem – bez realne osnove ga optužuju za sklonost Perzijancima. Uz to su mu, zbog zbog tvrdnji da je Sunce užarena masa i da Mjesec odražava Sunčevu svjetlost, prišili krimen “bezbožnosti”. Većinom glasova, osuđen je na smrt.
Vijest o tome primio je sa sebi svojstvenim stoicizmom. “Odavno je priroda osudila na smrt mene i moje neprijatelje”, izjavio je. Na intervenciju Perikla, kazna mu je preinačena u onu izgona iz grada. Skrasio se u Lampsaki, zabitom mjestašcu sjeverne Jonije. Udaljen od Atene, središta kulture, i ponižen montiranim procesom, prepustio se gladovanju do smrti. Legao je u postelju i prekrio lice velom, čekajući da mu se tijelo ugasi. U smrtnom času, uz njega je bio vjerni prijatelj Periklo.
Nakon Anaksagorine smrti, njegovo glavno djelo, “O prirodi”, potajno je kružilo među atenskim intelektualcima. Prema Plutarhu, “čitali su ga krišom i tek ga je nekolicina i razumjela, te davala dalje na čitanje povjerljivim prijateljima”. Riječ je o prvome besrselleru u povijesti, odnosno prvoj knjizi na čijim je koricama bila istaknuta cijena – jedna drahma.
Piše: Lucija Kapural
