Ora et labora: Kako je stvoren najstariji katolički red?

Najstariji crkveni red na zapadu, benediktince, iznjedrila je monaška tradicija prvih stoljeća katoličke Crkve. Godine 529. u Montecassinu ga je utemeljio sveti Benedikt iz Nursije, pod geslom “Ora et labora” (“Moli i radi”). Nadahnut redovničkim pravilima svetog Bazilija, na pučkome latinskom sastavio je propise novog reda, izostavljajući prestroge oblike isposništva. Najvažniji od tih propisa bili su poslušnost opatu (“oboedientia”), obaveza boravka u zajednici (“stabilitas loci”) te krepost ponašanja (“conversatio morum”).

Konkretno, život pripadnika reda iscrpljivao se u šutnji, molitvi i radu – isprva fizičkom, a kasnije i onome intelektualnom. Cenobij je sačinjavao autonomnu i samodostatnu zajednicu čiji članovi nisu ništa posjedovali, bili su odvojeni od svijeta klauzurom, ali su čuvali vezu s njime načelom gostporimstva prema svima. Redovnici su bili obavezni pjevati pohvalnice Bogu u određeno doba dana, a opat, kojeg su sami birali, tumačio im je Benedikova Pravila. Opatu su pomagali drugi poglavari – priori, upravitelji ćelija i desetnici – a sve njih je nadgledalo vijeće staraca.

Premda su Longobardi uništili opatiju nedugo nakon smrti svetog Benedikta, njegovo Pravilo ubrzo se proširilo Europom – zahvaljujući Grguru Velikom. Ovaj papa je, naime, poslao benediktinske misionare u Englesku, a potom i Njemačku te brojne druge zemlje. Red doživljava procvat u karolinško doba, kad postaje nositelj crkvene i kulturne obnove. Tijekom stoljeća, benediktinci nisu doprinosili samo vjeri, nego i obrazovanju te, posredno, ekomomiji. Otvorili su brojne škole, šireći pismenost, znanost i književnost, a važan je i njihov doprinos razvoju obrtništva i poljodjelstva. Zbog njihova golema utjecaja, razdoblje od šestog do šesnaestog stoljeća stoljeća katkad se naziva “benediktinskim stoljećima”. Iz Benediktova reda nastale su reformirane grane: cisterciti, kamaldoljani, kartuzijanci i trapisti. Ženski red benediktinki osnovala je, prema predaji, Benediktova sestra Skolastika.

Prvi benediktinski samostani na našem tlu, vjerojatno u Istri, nastali su već u šestom stoljeću. Uz benediktince su vezani najstariji hrvatski spomenici: povelja kneza Trpimira, kojom je osnovao samostan u Rižinicama kraj Solina, i Bašćanska ploča, zapis o darovnici kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije na Krku. Tijekom stoljeća, na našem je području osnovano više od stotinu muških i oko pedeset ženskih benediktinskih samostana, u čijim su skriptorijima stvarana vrijedna djela na latinskom jeziku i glagoljici. S dolaskom prosjačkih redova, njihov broj postupno se smanjivao. Na sjeveru su nestali za provale Turaka u šesnaestom stoljeću, dok su u Dalmaciji zadnji muški samostani ukinuti za francuske okupacije 1807. godine, a samo je nekoliko ženskih samostana sačuvano do danas. Jedini muški samostan, otvoren 1945. godine, nalazi se u Ćokovcu na Pašmanu.


Piše: Lucija Kapural

Komentari