Blijeda put kao u friško ekshumirana leša, upali obrazi, busen čekinjaste grive koja s godinama kao da postaje sve gušća, pogled prodoran poput lasera, osmijeh grabežljivca… Već svojom fizionomijom Christopher Walken bio je predodređen za uloge poremećenih, a opet demonski privlačnih likova. Filozofski nastrojeni vampiri, sadistički koljači, pali anđeli, obezglavljeni jahači smrti i plaćeni ubojice neki su od tipičnih “junaka” koje je portretirao na filmskom platnu.
Walken je rođen 1943. u New Yorku, u imigrantskoj obitelji: otac Paul je u Ameriku došao iz Njemačke, u potrazi za boljom budućnošću, a isti razlozi u su Queens doveli Škotkinju Rosalie. Sposobni i radišni Paul otvorio je pekarnicu, koja je izvrsno poslovala, ali mu je ostavljala malo vremena za obiteljski život. Sirota Rosalie imala je glumačke ambicije, navodno i talent, ali joj je sudbina namijenila drugačiju ulogu – onu majke trojice zahtjevnih sinova. Shvativši da su svjetla reflektora za nju nedostižan san, odlučila je da ga njeni dječaci žive umjesto nje. Priključila se organizaciji “The Stage Mother’s Society”, kako bi potomcima osigurala televizijsku karijeru. Prvi posao budućeg Oskarovca bilo je poziranje za kalendar, u društvu dviju mačaka, u dobi od četrnaest mjeseci.
Pedesete godine prošlog stoljeća bile su idealno vrijeme za talentirane glumce u New Yorku. Bilo je to zlatno doba televizije – svaki se tjedan produciralo preko devedeset emisija. Takvu priliku Rosalie ni u ludilu ne bi propustila. Mladi Christopher djetinjstvo će provesti na bezbrojnim audicijama, u društvu brata Glenna. Zahvaljujući specifičnim glasovima i izražajnim crtama lica, dječaci su bili tražena “roba” – nije bilo reklame kojoj bar jedan mali Walken nije udahnuo dozu svoje zanimljive osobnosti. “Veliki dio toga ranog uspjeha dugujem svojoj bujnoj kosi – ona je bila slavna prije mene. Kao da je govorila ‘gledaj me’, što nije loše ako si u showbusinessu”, smije se. Do desete je godine nastupio u brojnim zabavnim emisijama, a dobivao je i male uloge u TV serijalima. Vrhunac tadašnje karijere bio je nastup u popularnom showu “The Colgate Comedy Hour”, bok uz bok s legendama Jerryjem Lewisom i Deanom Matinom. U šesnaestoj godini, odlučio se odmoriti od showbusinessa te se pridružio putujućem cirkusu. Kako je volio životinje i prezirao opasnost, dobio je mjesto – krotitelja lavova!
Nakon mature, upisuje studij engleske književnosti na prestižnom sveučilištu Hofstra, ali akademska karijera neće biti dugog vijeka. Mladića naviklog na uzbudljivi život showbusinessa gušila je suhoparna sveučilišna atmosfera, pa je nakon godinu dana marljivog čitanja Shakespearea prekinuo studij kako bi nastupio u mjuziklu “Best Foot Forward”. Do 1975. godine Walken radio je isključivo u kazalištu. Na velikom platnu debitirao je u dvadeset petoj godini, kratkim nastupom u filmu “Me and My Brother”, a svjetsku slavu donijela mu je uloga suicidalnog brata naslovne junakinje u filmu “Annie Hall” Woodyeja Allena. Samo godinu dana kasnije, uloga u Ciminovu klasiku “Lovac na jelene” donijet će mu Oscara za sporednu ulogu i profilirati ga kao “omiljenog psihopata Amerike”. Tko je jednom vidio antologijsku scenu ruskog ruleta, gdje duboko traumatizirani ratni veteran opetovano prislanja revolver uz glavu, teško da će je ikad zaboraviti. “Iza sebe sam imao preko trideset godina iskustva u showbusinessu, a tek nakon ta dva filma ljudi su me počeli prepoznavati na ulici”, ispričao je.
Osvetoljubivi plaćenik u “Psima rata”, nemilosrdni narko-boss u “Kralju New Yorka”, poremećeni Bondov protivnik u “Pogledu na ubojstvo”, mafijaš lak na okidaču u “Pravoj romansi”, filozofični vampir u “Ovisnosti, ubojiti obezglavljeni duh u “Sanjivoj dolini”, dekadentni talijanski aristokrat s ekstremnim seksualnim preferencijama i ubilačkim tendencijama u trileru “U naručju neznanca” (kad mu je redatelj Paul Schrader htio osvijetliti lice odozdo, kako bi izgledao strašnije, Walken ga je prezirno pogledao i rekao: “Ne trebaš me TI učiniti zlim, to sam radim odlično!”), anđeo smrti u horror-trilogiji “Proročanstvo”, paralizirani mafijaški šef u “Čekajući smrt u Denveru”, sadistički gangster u “Posljednjem preživjelom” te jezivi načelnik zajednice poslušnih, robotiziranih ženica u “Stepfordskim suprugama” samo su neke od uloga koje su mu priskrbile titulu “rent-a-manijaka”. “S licem poput moga, rođen sam za uloge negativaca”, šali se.
Devedesetih godina prošlogstoljeća, potrudio se razbiti sliku koju je o sebi stvorio odabirom uloga psihopata. Osim što se nekoliko puta pojavljivao u legendarnom “Saturday Night Liveu”, napisao je satiričnu dramu o zagrobnom životu Elvisa Presleya, režirao kratki film “Popcorn Shrimp” i glumio dobroćudnog oca u Spielbergovom filmu “Uhvati me ako možeš” (da je dobro odradio posao, svjedoči oskarovska nominacija za sporednu ulogu). Dokazao se i kao komičar: u “Lovcima na djeveruše” bio je uvjerljiv u ulozi posesivnog oca dvaju udavača, a u remakeu “Laka za kosu” otplesao je senzualan “stiskavac” s – Johnom Travoltom!
Koliko je Walkenova karijera uzbudljiva, toliko je njegov privatni život monoton. Duže od pola stoljeća u sretnom je braku s producenticom Georgianne Thon. Par uživa u miru i tišini seoskog imanja u Conneticutu, ne zamarajući se događajima u svijetu (nemaju kompjuter, mobitel, pa čak ni sat!), a život su organizirali na praktičan način – već na početku braka dogovorili su se da neće imati djece, budući da je to “prevelika gnjavaža”. Umjesto potomaka, opredijelili su se za mačke, preciznije deset mijaučućih stvorova koji im razbijaju monotoniju ladanjskog života. “Zbog uloga koje mi nude, ljudi me smatraju luđakom, a ja sam dobroćudan momak koji plaća račune na vrijeme, bavi se vrtlarstvom i trijebi buhe iz krzna svojih mačaka. Kad bi snimali film o mom životu, taj bi uradak bio zabavan kao promatranje boje na zidu koja se suši”, ispričao je. Zar je to isti čovjek kojem su američki mediji prišili nadimak “El Mystero”?
Piše: Lucija Kapural
