Okrutno je ubio 14 mladih žena, kriveći ih da su mu, kao inferioran spol, otele mjesto na prestižnu tehničkom sveučilištu!

Kanada, zemlja s visokim standardom, niskom stopom zločina i strogom kontrolom oružja, slovila je za jedno od najpoželjnijih mjesta za život. Uljuljkani u osjećaj lažne sigurnosti, mnogi njeni stanovnici vjerovali su da je kriminal, pogotovo onaj nasilni, nešto što se događa drugdje, južno od granice… Dana 6. prosinca 1989. godine, ta iluzija zauvijek se raspršila. Te ledene srijede, počinjeno je najgore masovno ubojstvo u kanadskoj povijesti.

Premda je bilo tek pet sati popodne, mrak se već lagano počeo spuštati. Žuta zgrada École Polytechnique, smještena u srcu Montréala, isticala se u tami, obasjana uličnom rasvjetom. Unutar toga velebnog zdanja, koje je slovilo za jedno od najprestižnijih sveučilišta u zemlji, studenti – budući inženjeri – mirno su slušali predavanja, nesvjesni prijetnje koja se približavala. Prijetnja, u liku 25-godišnjaka odjevenog u traperice, vojničke čizme i tamnu jaknu, do ovoga hrama znanja stizala je laganim ali sigurnim korakom, ne osvrćući se ni ispred ni iza sebe. Visoki mladić kao ugalj crne kovrčave kose i guste brade u ruci je stezao neprozirnu zelenu vreću za smeće. U njoj, nalazila se poluautomatska puška Sturm, kalibra 223. Zvao se Marc Lépine i imao je samo jedan cilj: pobiti što više žena!

Poput svakog gubitnika, za svoje je probleme krivio nekoga drugog, a on je za metu godinama akumuliranog bijesa odabrao one drske, bestidne, one koje su umnim muževima poput njega otele mjesto na presižnu tehničkom fakultetu – “proklete feministkinje”! Kad bi izgovarao tu riječ, kasnije će se prisjetiti njegovi malobrojni znanci, lice bi mu se iskrivilo u ružnu grimasu. Često je ponavljao da tim vješticama, koje žele oteti privilegije u svemu superiornih muškaraca ali ne i preuzeti njihove obaveze, treba stati na kraj. Nažalost, s riječi je odlučio prijeći na djela.

U pet sati i deset minuta, Lépine je ušao kroz jedan od sedam slabo čuvanih ulaza u zgradu sveučilišta. Ubrzavši korak, zaputio se na drugi kat. Zaustavio se ispred vrata predavaonice 303. Tko zna, možda se ondje zadržao koji trenutak, važući svoju odluku… Jer, ono što je odabrao bio je put bez povratka.

Kad je ušao u prostoriju, u kojoj se održavalo predavnje o termodinamici, mirnim glasom je naložio prisutnima da se podijele u dvije skupine: muškarci na jednu stranu, žene na drugu. Kako je njegovo oružje još uvijek bilo skriveno, nitko nije shvatio da se radi o prijetnji, ni profesor ni studenti. Štoviše, neki su se čak počeli smijuljiti, vjerujući kako je riječ o uobičajenoj psini na kraju semestra. Osmijeh im se zaledio kad je došljak izvukao pušku iz vreće.


Prestravljeni studenti povinovali su se njegovom nalogu. Pokazavši glavom prema vratima, Lépine je rekao muškarcima da smiju napustiti prostoriju. Učinili su to bez prigovora, u žurbi. Čovjeku s očito lošim namjerama ama baš nitko se nije usudio suprotstaviti. Čim je posljednji mladić prešao preko praga, Lépine je otvorio vatru. Od devet djevojaka u sobi, ubio je šest. Ostale tri teško je ranio.

Njegova žeđ za krvnlju nije, međutim, bila ugašena. Poput lovca, nastavio se metodički kretati po zgradi sveučilišta, obilazeći hodnike, predavaonice i menzu. Zapucao je u svakoj prostoriji u koju je ušao, ciljajući iskljčivo pripadnice ljepšeg spola. Ukupno, ubio je četrnaest mladih žena, a ranio njih deset. Života je lišio i jednog mladića, po svoj prilici slučajno. Po okončanju krvavog pira, okrenuo je pušku prema sebi i prosvirao si glavu.

U njegovom džepu, policajci će kasnije pronaći pismo, neku vrstu antifeminističkog manifesta. Kako je riječ o standardnom trabunjanju na kakva možete naići na web stranicama na kojima se okupljaju tzv. inceli, poštedjet ćemo vas njegovih visokoparnih sentencija. Ono što nas mnogo više zanima u ovoj priči jest sljedeće: što je naoko mirnog mladića, koji ranije nije imao ni kaznu za prometni prekršaj, pretvorilo u krvožednog monstruma? Gdje leži korijen njegove iracionalne mržnje prema ženama?

Kako bismo dobili odgovor na ta pitanja, moramo se vratiti u ubojičinu prošlost. Pravim imenom Gamil Rodrigue Liass Gharbi, odrastao je u jednoj od najimućnijih četvrti Montréala, kao sin poduzetnika alžirskog podrijetla i lokalne medicinske sestre. Gamil i njegova dvije godine mlađa sestra Nadia naoko su imali sve: markrianu odjeću, najnovije gadgete, izdašan džeparac… Nedostajalo im je, međutim, ono što je u formativnim godinama najvažnije – ljubav i sigurnost.

Rachid Gharbi bio je strogi patrijarh čija riječ je za ostatak njegove supruge bila zakon. Kako je njegovo bogatstvo raslo, postajao je sve otresitiji i sve nasilniji. Suprugu Monique často je nazivao “bezvrijednom glupačom” što je, uostalom, bilo njegovo mišljenje o svim ženama na ovom planetu. Tretirao ju je kao plaćenu služavku, paradirao pred njenim očima s mlađahnim ljubavnicama, a istodobno je od nje očekivao da besprijekorno vodi domaćinstvo i svakog dana ga dočekuje s osmijehom. S vremenom, osim pogrdama, počeo ju je “častiti” i bubotcima. Jednom prilikom, njenim licem je udarao o zid, tolikom silinom da joj je slomio nos. Navodno je do krvi mlatio i sina i kćer, iritiran samim njihovim prisutstvom.

Gamil, ispričat će kasnije članovi njegove šire obitelji, oca se bojao i strastveno ga mrzio. Paradoksalno, upravo ono što je kod pater familiasa prezirao postat će dijelom njegove prirode. Premda će, kao osamnaestogodišnjak, službeno promijeniti ime u Marc Lépine, ne želeći nositi ono koje mu je nadjenuo mrski tiranin, stavove koje je čuo od njega propagirat će veći dio odraslog života.

Čaša Moniqueina strpljenja prelila se nadugo nakon dječakova sedmog rođendana. Nakon što su se njihovi roditelji razveli, sud je djecu dodijelio majci. Premda je otac dobio pravo posjećivanja, nije ga iskoristio – za potomke nikad više nije pitao. Hrabra i odlučna žena znala je da se sama mora izboriti za ljepšu budućnost najmilijih. Danju je radila a noću marljivo učila, strelovito napredujući u karijeri. Uspjela se izboriti za poziciju glavne sestre u bolnici i sjajnu plaću, no poslovni uspjeh imao je svoju cijenu – djecu, koja su se seljakala od rođaka do rođaka, od susjede do susjede, vrlo je rijetko viđala. Sin joj je to duboko zamjerao.

Dok je njegova sestra utjehu tražila u društvu vršnjaka, Gamil je isto izbjegavao kao vrag tamjan. U školi je slovio za čudaka. Nisu ga maltretirali, ali ni pozivali na grupne aktivnosti. Volio je matematiku, mrzio sport. Izuzetno bistar, nizao je mahom petice i četvorke, mada je vrlo rijetko učio. Prijatelja nije imao. Nije ih ni htio imati.

Majka, zabrinuta zbog činjenice da ovaj ne iskazuje osjećaje, jednom ga je odvela psihijatru. Što je dobri doktor zaključio, nije poznato. Od važnih događaja u ubojičinu životu valja izdvojiti još dva: pokušao je pristupiti vojsci ali je, nakon psihološkog testa, odbijen. Nadalje, htio se prebaciti sa studija elektrotehnike na onaj na École Polytechnique, ali su tražili od njega da položi određenu razliku u predmetima. To nije učinio. Po mnogima, upravo zato je odabrao specifične mete, kriveći studentice tog sveučilišta da su mu, kao inferioran spol, otele zasluženo mjesto. Neki psihijatri pretpostavljaju da se kod mladog ubojice radilo o poremećaju osobnosti dok drugi spekuliraju kako je bila riječ o psihozi koja je, u kombinaciji s njegovom mizoginijom, rezultirala krvoprolićem.

Piše: Lucija Kapural

Komentari