Od kotača do kompjutera, pratimo dugu povijest izuma. Mnogi od njih promijenili su način na koji živimo i radimo, pa čak i način na koji mislimo. Postoje, međutim, izumi koje nećete naći u povijesnim knjigama. Jedni su stvoreni iz nezamislivo okrutnih razloga, drugi su posve nefukncionalni, a treći… Pa, jednostavno ludi!
Tko se bika laća…
Phalaris, tiranin koji je u šestom stoljeću prije Krista čeličnom rukom vladao Akragasom (današnji Agrigento na Siciliji), u jednom je trenutku izgubio inspiraciju za okrutne metode kojima bi mogao mučiti i ubijati neposlušne podanike, pa se za pomoć odlučio obratiti stručnjacima. Na svoj dvor je doveo Atenjanina Perillosa, čovjeka koji je slovio za jednog od najtalentiranijih izumitelja svoga vremena, te mu naložio da – za bogatu nagradu – izradi napravu za egzekuciju koja će jamčiti dugačko i bolno umiranje. Ovaj je od bronce izradio statuu bika u naravnoj veličini, koja je iznutra bila šuplja i imala vrata sa strane. Služila je tome da se osuđenika na smrt zaključa u utrobu metalne životinje, a potom se ispod nje zapali vatra. Metal bi se polako zagrijavao, dok se nesretnik ne bi živ ispekao! Umjesto vreće sa zlatnicima, siroti Perillos dobio je priliku iskušati vlastiti izum. Ne želeći da izumitelj o svome podvigu blebeće naokolo, tiranin ga je pogubio na ovaj okrutan način.
Njuši neprijatelja svoga!
Uređaj koji su Amerikanci stvorili za vrijeme rata u Vijetnamu bio je maštovit koliko i beskoristan – kao da su za asistenta angažirali stripovskog junaka Grunfa. Kako je u nepreglednim vijetnamskim prašumama bilo teško locirati neprijateljska uporišta, američki znanstvenici stvorili su jedinstven uređaj za lov na čovjeka. To čudo tehnike, koje se montiralo na helikoptere, imalo je sposobnost da preko amonijaka, spoja koji se izlučuje u znoju i mokraći, locira neprijatelje među gustim krošnjama. Ovi su, međutim, doznali za paklenski plan te smislili vlastiti, jednostavniji i znatno efikasniji. Naokolo su bacali vrećice napunjene urinom, a Amerikanci, koji su raketirali područja na koja bi ih uputio stroj, vjetojatno su se osjećali kao budale kad su otkrili u čemu je trik.
Njišuća kada s valovima
Hidroterapija, metoda liječenje ozljeda i bolesti uz primjenu vode različite temperature i sastava, postala je iznimno popularna u devetnaestom stoljeću. No, kako mora, rijeke, jezera, pa čak ni toplice, mnogima nisu bili lako dostupni, izumljen je uteđaj koji je trebao simulirati osjećaj kupanja u valovima. Britanska tvrtka “Jersey Company” na tržište je lansirala tzv. “njišuće kade”. Kupci su mogli birati između dva modela, maštovito nazvana “Niagara” i “Nautilus”, ovisno o tome jesu li željeli doživjeti osjet kupanja na slapovima Niagare ili pak u moru. Uređaj, golem i ne osobito praktičan, izgledao je kao križanac kade i stolice za ljuljanje.
Snažno stezanje i trajna korekcija
Za one koji su bili živi u ranome dvadesetom stoljeću, a nisu bili zadovoljni izgledom svoga nosa, dobra vijest je bila da nisu morali posegnuti za skupim i bolnim plastičnim operacijama. Loša vijest krila se iza reklamnog slogana “Trados – oblikovatelj nosa”. Model 22, svojevrsna proteza koja se vezivala oko glave i gnječila nos, bio je prilično popularan 1918. godine, ali se izumitelj naprave M. Trilety, samozvani “specijalist za lice”, nije zaustavio na tome. Naprava je, naime, pomagala samo kod širokih nosova, tzv. “babura”, dok se u slučaju onih dugačkih i grbavih, tzv. “kljuka”, pokazala razočaravajuće neučinkovitom. Taj problem otklonjen je do 1928. godine, kad je na tržište lansiran supermoćni Model 25, koji je omogućavao “snažnije stezanje i trajnu korekciju”.
Piše: Lucija Kapural
