Talijanska izreka “Vedi Napoli e poi muori” (“Vidi Napulj i umri”) na pomalo dramatičan način sažima ljepote glavne trgovačke luke južne Italije. Ugniježđen između Vezuva i brežuljkastih Flegrejskih polja, na povoljnom prijelazu s obale Tirenskoga mora u plodnu Kampaniju, ovaj arhitektonski dragulj s blagom klimom i čudesnom prirodom kroz povijest je učestalo mijenjao gospodare.
Neapolis, kako se u ono vrijeme zvao, za vladavine Rimljana bio je jedan od kulturno i gospodarski najjačih gradova u Italiji. Pjesnici Stacije i Vergilije, čuveni epikurejac Lukul, poznat po organiziranju dekadentnih gozbi te carevi Neron, Tito i Hadrijan samo su neki od povijesnih velikana koji su ondje stolovali ili ljetovali. Autonomiju je uspio očuvati sve do desetog stoljeća, kad ga redom osvajaju Bizant, langobardska Capua i napokon Normani, čijem je kraljevstvu 1139. godine priključen. Od 1266. grad je bio u rukama Anžuvinaca, pod kojima je postao prijestolnicom Napuljskoga Kraljevstva.
Godine 1441. anžuvinska dinastija zbačena je s vlasti. Dolaskom Alfonsa V. Velikodušnoga, kojega je adoptirala napuljska kraljica Ivana II., grad prelazi u posjed aragonskih kraljeva. Za njihove vladavine, pod imenom Kraljevstvo Obiju Sicilija, doživio je pravi procvat. U gradu su djelovale brojne akademije, a obrti poput svilarstva i suknarstva naglo su se razvijali.
Kao što mu nadimak sugerira, Alfons V. bio je velikodušan prema podanicima. Još velikodušniji je bio prema podanicama: mlade, lijepe djeve koje bi mu zapele za oko obasipao je zlatom i draguljima, pa makar bile i najnižeg roda. Iz jedne takve veze, s lokalnom djevojkom po imenu Giraldone Carlino, rođen je njegov nezakoniti sin Ferdinand (1424. – 1494.), na talijanskom jeziku poznat i kao Ferrante. Velikodušni tatica pobrinuo se za to da ga obožavano kopile naslijedi na tronu.
Kao Ferdinand I., ovaj je Napuljem vladao od 1458. do 1494. godine. Bio je na glasu kao jedan od najutjecajnijih europskih monarha te kao istaknuta figura talijanske renesanse, pokrovitelj umjetnika i zanatlija, graditelj impresivnih zdanja te donositelj niza pravednih zakona. Vješt diplomat, svome gradu donio je dugo razdoblje mira i prosperiteta. Iskazao se i u ratnim vremenima. Za vrijeme njegove vladavine, Napuljsko Kraljevstvo napao je sultan Mehmed II. Osvajač. Osmanske snage uspjele su zauzeti Otranto na jugu Italije, nakon čega su počinile stravičan masakr nad tamošnjim kršćanskim stanovništvom. Snage Napuljskog Kraljevstva Otranto su uspjele povratiti već sljedeće godine, uklonivši tako jedino teritorijalno uporište Osmanskog Carstva na talijanskom kopnu.
Jednako vješto i efikasno, don Ferrante eliminirao je brojne urotnike koji su mu radili o glavi (ovi su najčešće dolazili iz redova nezadovoljnih plemića). Pritom je, za razliku od oca, bio sve samo ne velikodušan. Mračna strana ličnosti velikog vladara najviše je dolazila do izražaja u njegovom odnosu prema neprijateljima. Prema njima nije pokazivao ni zrnce empatije. Nakon što bi postalo izgledno da će ih poraziti, obećao bi im amnestiju. Čim bi se predali, hladnokrvno bi ih dao posmicati.
Njegovoj okrutnosti tu nije bio kraj. Tijela ubijenih je balzamirao a potom izlagao u nekoj vrsti muzeja mumija. Ako bi posumnjao da kakav plemić rovari protiv njega, kralj bi ga pozvao na šetnju tim stravičnim mjestom. Nakon toga eksplicitnog i morbidnog upozorenja, dotični ne samo da bi odustao od svojih urotničkih planova već je i bježao iz grada u vidu lastina repa.
Kad se nije bavio državničko-osvetničkim poslovima, s velikim žarom se bacao na prokreaciju. Poput oca, volio je žene, no odnose s njima je imao i zbog političkih razloga, kako bi – preko potomaka – stvarao saveze s talijanskim i stranim državama. Sa dvije zakonite supruge i bezbroj ljubavnica, dobio je dvadesetak sinova i kćeri.
Piše: Lucija Kapural
