Jeste li čuli za ustanak koji je izbio na području Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva 1514. godine? Znate li tko je bio György Dózsa, i kakva je bila njegova uloga u seljačkom ustanku? Ukoliko Vas zanima erdeljski (transilvanijski) seljački ustanak, kao i okrutna smrtna kazna na koju je Dózsa osuđen, pročitajte članak koji slijedi.
Prvi u nizu seljačkih ustanaka
Europske zemlje bile su zahvaćene valom seljačkih ustanaka u 16. stoljeću. Jedan od prvih u nizu bio je i ustanak Györgyja Dózse. György Dózsa, bio je pripadnik sitnog erdeljskog plemstva, koji je u povijesti ostao zapamćen kao vođa seljačkog ustanka koji je izbio 1514. godine, a u kojem je procjenjuje se sudjelovalo 100 000 ustanika. Smrtna kazna na koju je osuđen György Dózsa ulazi u jedan najstrašnijih načina pogubljenja ikada zabilježenih u povijesnim analima.
Plemstvo svjesno izabralo slabića za novog kralja
Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina prijestolje je preuzeo pod “blagoslovom” plemstva češki vladar Vladislav II., krajem 15. st. stoljeća. Plemstvo je bilo upoznato s njegovom nesposobnošću i zbog toga je izabran za novog vladara jer se s njim dalo lako manipulirati. Tako su u vrijeme Vladislava II. vlast kralju preuzeli veleposjednici. Uspjeli su ukinuti Matijaševe reforme, kao i državnu vojsku u namjeri da, kroz to, dodatno povećaju svoje bogatstvo. U takvom kompleksnom trenutku na povijesnu scenu istupa György Dózsa. Za razliku od većine plemstva on je bio svjestan opasnosti koja je Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu prijetila od Osmanlija. Dakle, zemlja je u tom trenutku bila “debelo” u problemima, i u unutrašnjoj i vanjskoj politici.
Stvaranje dobrovoljne križarske vojske
Sve je počelo s posjetom mađarskog kancelara Tamása Bakóczija papi Lavu X., koji mu je dao dozvolu za organiziranje snaga i pokretanje akcije protiv Osmanlija. To se zbilo 1514. godine, a Györgyju Dózsi je tada dopala uloga organiziranja obrambene vojske sastavljene od dobrovoljaca, najvećim dijelom seljaka, ali i u manjoj mjeri i nekih drugih nižih slojeva društva. Sposobni Dózsa je u samo nekoliko tjedana okupio vojsku od oko 40 000 ljudi, a za koju je potom organizirao vojnu poduku. Kako je vrijeme prolazilo, a dobrovoljačka vojska nije dobila nikakvu pomoć za svoje preživljavanje svi su okupljeni bili nezadovoljni situacijom. “Kap koja je prelila čašu” je bio poziv od strane velikaša da se izvole vratiti svojim kućama i odraditi posao vezan uz žetvu. Budući da su taj prijedlog pobunjenici kolektivno odbili plemstvo je počelo maltretirati njihove obitelji.
Seljačka revolucija
Nezadovoljstvo ovih dobrovoljnih križara postalo je očito tijekom marša preko Velike ugarske ravnice, kada je došlo do seljačkog ustanka protiv veleposjednika. Ustanak je dobio šire razmjere kada su građani podržali seljake, nakon čega se pobuna nezaustavljivo širila. U tom je ustanku, kažu, spaljeno stotine kurija i dvoraca, a velik broj plemića je nabijen na kolac, razapet na križ i ubijen drugim metodama. Pobunjenici su bili uglavnom okrutni prema isto tako okrutnom plemstvu, koje ih je navelo da se umjesto protiv Osmanlija okrenu protiv svojih vlastodržaca. Seljaci su na nemar i maltretiranja plemstva odgovorili zauzimanjem utvrde i grada Csanáda (Cenad). Tijekom ljeta Dózsa je s pobunjenicima zauzeo još nekoliko utvrda Arad, Lippu (danas Lipova) i Világos (danas Şiria), gdje se seljačka vojska opskrbila topovima i obučila među sobom topnike. No, općenito loše naoružanje seljačke vojske rezultiralo je gušenjem ustanka jer nisu bili spremni za ratovanje protiv plemićke konjice i daleko iskusnijih vojnika.
Stravična smrt Dózse i desetaka tisuća pobunjenika
Dózsinu pobunjeničku vojsku porazio je kod Temišvara Ivan Zapolja, nakon čega je i sam Dózsa zarobljen i osuđen na smrt. Ta osuda na smrt usporediva je donekle sa smrću kasnijeg vođe seljačke bune u Hrvatskoj i njegovim krunjenjem užarenom krunom. Samo je Dózsina smrt bila znatno gora. Za Dózsu je pripremljeno vruće željezno prijestolje, kao i užarena željezna kruna i žezlo. Kao da to krvnicima nije bilo to dovoljno, doveli su do njega skupinu od devet izgladnjelih pobunjenika. Neposredno prije toga su mu krvnici ubili mlađeg brata, Gergelyja, koji je u to vrijeme bio dijete, tako što su ga sasjekli na tri dijela. Potom su Dózsi užarenim klještima razderali meso i naredili dovedenim pobunjenicima da ga živog jedu. Trojica pobunjenika koji su to kategorički odbili su odmah ubijena. Ostali su pristali jesti meso svog vođe i kažu da su ga pri tome cijelog pojeli. Nakon toga su pušteni na slobodu. Pobuna je ugušena na jeziv način, a ustanici su također doživjeli strahovita mučenja. Računa se da je pogubljeno 70 posto ustanika, premda je ta brojka prije malo preuveličana jer je plemstvo sgurno bilo dovoljno racionalno da ne pobije svu radnu snagu.
Plemstvo otvorilo vrata Osmanlijama
Sva ova turbulentna i stravična zbivanja doprinijela su osmanskoj invaziji 1526. godine jer zemlja naprosto nije bila ujedinjena i stabilna. Uz to su doneseni novi zakoni koji su rezultirali tzv. Tripartitom zbirkom zakona koji su uvelike povećali prava sitnog plemstva dok je seljaštvo došlo u potpuno obespravljen položaj. Unatoč tome što je Dózsa bio nereligiozan, prihvaćen je kao kršćanski mučenik kako zbog svoje popularnosti među pukom, tako i mučeničke smrti. Uspostava velikaške vladavine u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu imala je za posljedicu potpuni obrambeni slom u presudnom trenutku.
Završit ćemo jednom narodnom izrekom: “Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari”. Upravo si je erdeljsko plemstvo svojim postupcima napravilo “medvjeđu uslugu”, osiguravši slobodan prodor Osmanlijama u zemlju.
Piše: Sonja Kirchhoffer
