“Ona je moje zlatno dijete”, s ponosom je isticao Hann Pan kad god je pričao o kćeri Jennifer. Ta kako bi drugačije nazivao pametnu, marljivu mezimicu koja je bila jedna od najboljih studentica svoje generacije – i to, zamislite, na farmaciji – a uz to je volontirala u dječjoj bolnici! Ono što gospodin Pan nije znao jest činjenica da je sve bila laž. Dan kad je tu laž razotkrio pokrenuo je lanac događaja koji je završio krvoprolićem.
Hann Pan u Kanadu je stigao 1979. godine, kao politički izbjeglica iz Vijetnama. Radišan i štedljiv, s vremenom se nametnuo kao uspješan poduzetnik. Vjenčao se s lijepom zemljakinjom Bick, koja mu 1986. rađa kćer Jennifer, a tri godine kasnije i sina Felixa. Obitelj je svila gnijezdo u Markhamu, predgrađu Toronta s velikom azijskom populacijom, a kad kažemo “gnijezdo”, mislimo na dva milijuna dolara vrijednu trokatnicu s dvije garaže i ljupkim jezercem u stražnjem drvorištu. Gospodin Pan je vozio “Mercedes”, njegova supruga zlatni “Lexus”, a na računu su imali oko 200.000 dolara ušteđevine. Ukratko, život je bio dobar. No, pater familias smatrao je da može biti i bolji.
Želeći pružiti djeci ono što sam u djetinjstvu nije imao, od njih je zahtijevao red, rad i disciplinu. Premda nešto blaža u odgojnom pristupu, njegova supruga također je zadovoljavala kriterije za ono što se u egleskom žargonu naziva “tigar roditeljstvom”, što je samo ljepše ime za put do pakla koji je popločan dobrim namjerama. Po pitanju škole, samo ono najbolje bilo je dovoljno dobro. Od Jennifer i njenog brata očekivalo se da imaju isključivo petice, a uz to su morali odlaziti na pregršt izvannastavnih aktivnosti. Ona je kao četverogodišnjakinja počela svirati klavir, dvije godine kasnije učiti strane jezike, a do osmog rođendana već je svakodnevno odlazila na treninge klizanja. “Ambicija i ustrajnost najveće su vrline”, svakodnevno je, poput pokvarene ploče, ponavljao otac. Djevojčici je bilo teško: uz nastavu, učenje i ostale obaveze, nije imala vremena za druženje. To joj, uostalom, ni nije bilo dopušteno. Kavice nakon škole? Zabave? Brbljave prijateljice ili, nedajbože, raskalašeni dečki? Ništa od toga nije smjela – osim što je normalne mladenačke prioritete smatrao nemoralnima, Pan je vjerovao kako isti odvlače od ultimativnih životnih ciljeva, Rada i Uspjeha.
Kao osnovnoškolka, Jennifer je nekako uspijavala zadovoljiti nerealna očekivanja. Pomagalo joj je to što klizanje nije smatrala pukom obavezom, već i strašću. S treninga se vraćala iscrpljena ali s osmijehom na licu, maštajući o sudjelovanju na Olimpijadi… Teška ozljeda ligamenta koljena njene je snove pretvorila u prah. Nakon toga, ništa više nije bilo isto.
Jennifer je bila prisiljena odabrati novu obavezu, pa je počela svirati flautu u školskom orkestru, no to je nije ispunjavalo. Na koncu osnovne škole, očekivala je da će dobiti nagradu za najbolju učenicu razreda, ili barem onu za najbolju glazbenicu, no to se nije realiziralo. Duboko razočarana, počela je sumnjati u sebe, što se odrazilo na akademski uspjeh u gimnaziji. Ne, nije dobivala “kulje” već prosječne ocjene, no već smo pokušali dočarati što je njen otac mislio o prosječnosti. Znajući da će se na njena nejaka pleća sliti salve pokuda i neželjenih savjeta, Jennifer se opredijelila za strategiju koja će obilježiti njenu mladost i u konačnici je koštati obitelji i slobode – počela je lagati. Da je u tome bila priločno dobra, svjedoči sljedeći podatak: roditelji nikada nisu išli u školu kako bi porazgovarali s njenim profesorima, već su vjerovali kćeri kad im se hvalila svojim uspjesima. Nije ostala samo na riječima – falsificirala je ama baš sve srednjoškolske svjedodžbe koje je pokazala roditeljima! U njima su, dakako, bile petice – uvjerljivosti radi, ubacila bi i jednu ili dvije četvorke.
U trećem razredu, počela se – dakako, krišom – viđati s godinu dana starijim mladićem po imenu Daniel Wan. Nije se radilo o lošem momku, barem ne isprva: bio je omiljen u društvu, vječno nasmijan, a premda je, zbog loših ocjena, zaključio kako studiranje nije opcija za njega, bio je radišan te je do osamnaestog rođendana uspio postati menadžer restorana “Boston Pizza”. Očarana Wanom, Jennifer se sve rjeđe družila s knjigom a sve češće tulumarila. Dogodilo se neizbježno: više se nije mogla provlačiti zahvaljujući snalažljivosti i dobrom pamćenju. Dobila je negativnu ocjenu iz matematike, a kako se nije niti potrudila ispraviti je, nije maturirala s ostatkom generacije.
Roditelji su bili blaženo nesvjesni njenih poteškoća. Vjerovali su da je dobila stipendiju za studij farmacije – očeva odabira za Jennifer – na prestižnom Sveučilištu Ryerson. Umjesto na predavanja, svakodnevno je odlazila u udaljeni kafić, u kojem je satima sjedila sama. Kasnije, dečko joj je uspio “srediti” posao konobarice u ugostiteljskom objektu koji je vodio, pa joj je bilo lakše ispuniti vrijeme. U obmani je išla toliko daleko da je nabavila ofucane bilježnice, u koje je unosila zabilješke “s predavanja” (zapravo ih je prepisivala s interneta!) i pokazivala ih roditeljima. Uspjela je od njih dobiti dopuštenje da od ponedjeljka do srijede preseli kod “prijateljice s godine”, koja je stanovala u neposrednoj blizini fakulteta, “kako vijeme, nužno za učenje, ne bi gubila u prijevozu (u stvarnosti, te dane je provodila kod dečka). Dakako da su ovi pristali, štoviše, silno su se ponosili njenom angažiranošću.
S vremenom, počela se zaplitati u vlastitu mrežu laži. Vjerojatno je pretjerala ispričavši ocu da je počela volontirati u dječjoj bolnici, prikazujući sebe kao neku vrstu super-žene. Prvi put u životu, ovaj je počeo sumnjati u njene riječi, pa ju je odlučio iznenaditi na novome radnom mjestu. Dakako, nije bila tamo. Kad ju je pitao gdje je doista bila, Jennifer se slomila i priznala mu sve. Roditelji su bili šokirani i duboko razočarani no, suprotno djevojčinim očekivanjima, nisu na nju vikali. Krivnju su gotovo u cijelosti transferirali na osobu koju nikada nisu niti upozali – Jenniferinog dečka. Zaključili su da je upravo on njihovu poslušnu kćer odveo na životnu stramputicu.
Mirnim, gotovo nježnim glasom, otac je pred Jennifer postavio hamletovski izbor: ili će ostati živjeti u obiteljskom gnijezdu i školovati se ili se može preseliti “onome gadu”. Obje opcije dolazile su s neugodnim uvjerima: ako se opredijeli za prvu, mora smjesta prekinuti svaki kontakt s čovjekom u kojeg se bila zaljubila; ako pak odabere njega, roditelji će je razbaštiniti. “Ostat ću kod kuće”, tihim no odlučnim glasom je rekla Jennifer.
Narednih mjeseci, život joj je izgledao kao pakao: nju, već odraslu ženu, roditelji su naduzirali poput maloumna djeteta. Oduzeli su joj mobitel i pristup internetu, zabranili joj izlaske – osim na novi posao učiteljice glasovira – i tjerali je da uči od jutra do mraka kako bi napokon matururala. Iz dana u dan, bijes se sve više i više taložio u njenoj duši. S Danielom se nastavila viđati, no vrlo rijetko: proveli bi zajedno desetak-petnaestak minuta pri njenom povratku s posla. Ovaj joj je nabavio mobitel kako bi se mogli krišom čuti, no ni to nije bilo lako izvesti, budući da su joj roditelji stalno upadali u sobu. Kad je doznala da njeni roditelji imaju životno osiguranje na više od pola milijuna dolara, rješenje njenog problema samo se nametnulo. Sjetila se očeve omiljene rečenice: “Dok sam živ, slušat ćeš ćeš me!” A što bi bilo da nije živ, počela se sve češće pitati.
Jennifer je, lažući dečku da je roditelju zlostavljaju, u njegovom srcu uspjela posijati mržnju. Počeli su, isporva teoretski a potom vrlo konkretno, pričati o ubojstvu njenih roditelja. Planiranje se odvijalo preko SMS poruka: mobitel koji joj je Daniel kupio pokazao se kao vrijedna akvizicija. Ovaj je u zavjeru uključio trojicu znanaca, sitnih kriminalaca, koji su pristali izvršiti zločin za novčanu naknadu od deset tisuća dolara. Jennifer se obavezala da će ih isplatiti čim joj “sjedne” lova od životnog osiguranja. Dogovoreno je da sve treba prikazati kao pljačku koja je pošla po zlu, nakon čega je odabran dan za umorstvo.
Toga 8. studenog 2010. godine, Jennifer je čekala da njeni roditelji odu na spavanje. O bratu nije morala brinuti – on je bio kilometrima daleko, u sigurnosti svoga studentskog doma. Kad su se, nešto prije 22 sata, gospodin i gospođa Pan povukli u svoju spavaonicu, Jennifer je otrčala do prozora te kompanjonima dala znak baterijskom svjetiljkom. Time im je poručila dvije stvari. Kućna vrata su otključana. Napad može početi.
Kako su se supružnici osjećali kad su u njihovu spavaći sobu utrčala tri krupna neznanca, probudivši ih iz sna udarcima pištoljem, ne usudimo se ni zamišljati. Oboje su, pod prijetnjom oružjem, odvedeni u podrum. Nju su ustrijelili triput: bila je mrtva i prije nego što je pala na pod. U njega su pucali dvaput, što je uključivalo metak koji mu je prošao kroz lijevo oko. Nekim čudom, žilavi čovjek uspio je preživjeti!
Nesvjesni te činjenice, ubojice su, po prethodnom dogovoru, zavezali Jennifer za ogradu stubišta, nakon čega su nestali u noći. Za to vrijeme, teško ranjeni Pan dopuzao je do ulaznih vrata, a susjed koji je ugledao njegovo okrvavljeno, jedva prepoznatljico lice smjesta je pozvao hitnu pomoć i policiju. Ranjenik je prevezen u bolnicu, gdje je operiran i stavljen u induciranu komu. Jennifer, koju su detektivi isprva tretirali kao jedinu svjedokinju a ne kao osumnjičenu, odvedena je u policijsku stanicu, gdje je, lijući krokodilske suze, iznijela priču o zlim pljačkašima. Na jedno, međutim, nije računala: njen otac se probudio iz kome. I svega se sjećao.
Istražitelji su bili nemalo iznenađeni kad im je Pan rekao kako je njegova kći surađivala s trojicom uljeza. Želeći prikupiti dodatne dokaze, nisu je smjesta uhitili. Uspjeli su se domoći njezina mobitela: uvjerena da je to dovoljno, bila se riješila SIM kartice no ne i samog aparata. Detektivi su se uspjeli domoći svih poruka poslanih s tog uređaja – planiranje umorstva proteglo se na njih gorovo tisuću. Snimka susjedove nadzorne kamere, koja pokazuje kako se svjetlo u Jenniferinoj sobi pali i gasi, dajući signal za napad, zapečatila je njenu sudbinu. Poput izvršitelja, organizatorica okrutnog zločina osuđena je na doživotnu robiju, s mogućnošću pomilovanja nakon dvadeset pet godina. Nakon izricanja kazne, otac se okrenuo prema kćeri koja je naručila njegovo ubojstvo. “Imat ćeš dovoljno vremena za razmišljanje o onome što si napravila”, zadnje su riječi kojima joj se obratio.
Piše: Lucija Kapural
