Na današnji dan

Odlazak legende: Velikan hrvatskog sporta preminuo je nakon teške bolesti

Bio je jedan od najvećih napadača na ovim prostorima da bi se, objesivši kopačke o klin, dokazao kao briljantan trenerski strateg. Zlatno Kranjčar (1956. – 2021.), legenda hrvatskog nogometa, danas je preminuo u rodnom Zagrebu, ostavivši iza sebe suprugu Elviru, kćer Lanu i sina Niku, također bivšeg reprezentativca. “Cico”, kako su mu tepali, bio je jedan od najboljih nogometaša u povijesti “Dinama”, prvi kapetan “Vatrenih” te izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.

Kranjčar, prezime koje se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća orilo na maksimirskim tribinama, uopće nije ono pod kojim je pokojni nogometni mag rođen. Na svijet je došao 1956. godine, kao Zlatko – Krajnčar! Kako je došlo do zabune? Za sve je kriv nedovoljno pažljivi državni službenik. Kad mu je bilo šesnaest, mladić je prvi put otišao izvaditi osobnu iskaznicu, a djelatnik tadašnje milicije, koji je ispisivao formular, u rubriku “prezime” je upisao “Kranjčar” umjesto “Krajnčar”. Zlatko pogrešku nije odmah zamijetio i s tom se ispravom upisao u nogometne registre pa je, kako bi izbjegao dodatne komplikacije, ostavio “novo” prezime!

Mali Cico, kako su ga bližnji odmilja zvali jer se dugo hranio majčinim mlijekom, bio je pomalo razmaženo dijete. Kao najmlađem u obitelji, gledalo mu se kroz prste za nestašluke, a on je rado provjeravao do kuda može ići a da ga ne kazne. Na sreću okoline, vrlo je rano otkrio čime se u životu želi baviti pa je prestao divljati po kući i susjedstvu. Radilo se, dakako, o nogometu: otac ga je redovito vodio na utakmice u Maksimir, a ubrzo je i sam počeo naganjati loptu po parkovima. Jednog dana, njegova klapa s Ferenščice, kvarta u kojem je odrastao, odlučila se kolektivno upisati u “Dinamo”. Devetogodišnji Cico bio je najmlađi u skupini dječaka koji su se pojavili ispod južne maksimirske tribine, goreći od želje da pokažu svoj talent. Za novačenje najmlađih u “Dinamu” te 1965. godine bio je zadužen Ivan “Đalma” Marković. Oštro trenerovo oko odmah je zamijetilo brzinu i spretnost kandidata Zlatka. Budući da je mališan bio za glavu niži od prijatelja, Marković je posumnjao da nema deset godina, što je bila donja granica za primanje u “Dinamov” podmladak. Kad ga je pitao koliko je star, Cico je, a da ne trepne, slagao kako je baš navršio deset! Unatoč napornim treninzima, školske obaveze je savjesno izvršavao. U đačkoj je knjižici skupljao petice i poneku četvorku, a povijest mu je bila omiljeni predmet.

Profesionalni ugovor s “Dinamom” potpisao je kao 17-godišnjak, a ubrzo je ušao u prvu postavu kluba. Za razliku od današnjih mladih nogometnih zvijezda, vlasnika “bijesnih” jurilica, na svoju prvu prvenstvenu utakmicu dovezao se – tramvajem! Premda je “Dinamo” izgubio od “Hajduka” na Maksimiru, Cico je bio je sretan: dobio je priliku uskočiti u momčad umjesto ozlijeđenog Marija Bonića.


Pored profesionalne, zgrabio je i ljubavnu priliku koja mu se negdje u to vrijeme otvorila. Elvira Madžarac, ljepotica koja je s njim išla u gimnaziju i u koju je dugo bio potajno zaljubljen, napokon ga je počela primjećivati. Povezala ih je strast prema sportu: i sama iznimno talentirana, visoka plavuša je igrala u košarkaškom klubu “Industromontaža”, a uspješno se bavila i rukometom. Nakon pet godina veze, par je uplovio u bračnu luku a, kad je Cico bio na odsluženju vojnog roka u Koprivnici, rodila mu se kći Lana. Zaključivši kako se, kao ozbiljan obiteljski čovjek, više ne može vucarati po tramvajima, priuštio si je prvi automobil, maleni “Fiat” s platnenim krovom (tzv. “topolino”). Nije bilo puno takvih vozila u Zagrebu pa je, vozeći se sa spuštenim krovom, bio prava atrakcija.

S vremenom se nametnuo kao najučinkovitiji napadač kluba. Bio je član legendarne “Dinamove” generacije koja je 1982. osvojila naslov prvaka Jugoslavije, i to nakon gotovo četvrt stoljeća. S nezaustavljivim Cicom u svojim redovima, momčad je su osvojila i dva kupa bivše države. U deset godina, koliko je nosio plavi dres, 125 njegovih lopti pronašlo je put do mreže!

Unatoč svemu što je dao za klub, Kranjčar je došao u sukob s trenerom Ćirom Blaževićem. Kao potencijalno uže spasa, stigla je ponuda iz “Crvene zvezde” ali je mladić, za razliku od klupskih kolega Cvetkovića i Prosinečkog, odbio zov Marakane. Time je drastično reducirao statistiku nastupa za “državni tim” – u reprezentaciji Jugoslavije zaigrao je samo jedanaest puta, postigavši tri zgoditka. Umjesto u Beograd, zaputio se u “bijeli svijet”: rasni centarfor potpisao je za “Rapid”. Mlađi sin Niko, buduća nogometna zvijezda, rođen je sljedeće godine u Zagrebu, iako je obitelj Kranjčar u to vrijeme već pustila korijene u austrijskoj prijestolnici. Dok je njen suprug nizao uspjehe u dresu zeleno-bijelih, s kojima je u osam godina osvojio čak osam trofeja (dva državna prvenstva, tri Kupa i tri Superkupa Austrije dobrim su dijelom zasluga nezaustavljivog “Kra-Kra dua”, Kranjčara i suigrača Krankla!), Elvira, koja se odrekla vlastite sportske karijere, posvetila se odgoju djece.

Ubrzo je stigao poziv koji se ne odbija: premda je, u dobi od trideset četiri godine, bio na zalasku igračke karijere, postao je član novooformljene hrvatske nogomete reprezentacije. Štoviše, u prva dva susreta nacionalne vrste nosio je kapetansku vrpcu, a protiv Rumunja na Kantridi zabio je i gol.

Objesivši kopačke o klin, s obitelji se vratio u domovinu, gdje je upisao Višu trenersku školu. Elvira je pak otvorila umjetničku galeriju, u kojoj je izlagala djela vodećih slikara. Prva prilika za dokazivanje na klupi bila je “Segesta”, i Cico ju je itekako iskoristio: pod njegovim kormilom, klub iz Siska je porazio moćni “Dinamo” (tadašnju “Croatiju”) s 2:1. Ono čemu se potajice nadao tada je postalo stvarnost: Kranjčar se vratio u Maksimir. “Ćiro Blažević je korektan čovjek. Ako me i potjerao iz ‘Dinama’ kao igrača, u njega me vratio kao trenera, u vrijeme kad je bio predsjednik kluba”, ispričao je. Ćirin potez itekako je bio mudar. Pod Kranjčarovim vodstvom, klub je osvojio dvostruku krunu, kao pobjednik prvenstva i Hrvatskog kupa.

Nakon dvije sezone, na klupi ga je zamijenio Otto Barić. Sljedeće dvije godine vodio je niz klubova, od “Linza”, preko “Slaven Belupa” do “Samobora”, da bi se potom vratio na klupu “Dinama”. Momčad je još jednom doveo do dvostruke krune, da bi potom kormilo prepustio vjenčanom kumu Velimiru Zajecu.

Od brojnih klubova koje je vodio svakako treba spomenuti “NK Zagreb”. Forsirajući napadački pristup, s mladom ekipom ostvario je ono što se i najoptimističnijim navijačima činilo nemogućim: “pjesnici iz Kranjčevićeve” okitili su se titulom državnih prvaka, postavši tako prvi klub u povijesti koji je uspio zaustaviti vladavinu “Dinama” i “Hajduka” u našoj nogometnoj ligi. Podvig epskih razmjera nije mogao ostati nenagrađen: Cico se ustoličio u fotelji hrvatskog izbornika!

Odmah po preuzimanju reprezentacije, Kranjčar je u odabranu vrstu uvrstio sina Niku, tadašnjeg igrača “Dinama”, čime je izazvao burne reakcije. Niko je, naime, u to vrijeme muku mučio s viškom kilograma, a komentari da je na terenu prespor pljuštali su sa svih strana. Kranjčar senior, pod čijom je paskom Niko postao standardni reprezentativac, izjavio je da je njegov sin “novi Zinedine Zidane”. Nakon što su, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, “Kockasti” pregazili Bugare, medijski napadi na Kranjčara su utihnuli. Njegovim nevoljama, međutim, tu nije bio kraj. Izbornikov brat Damir, boem koji je u mladosti svirao s Dujmićem i Kalemberom da bi potom godinama radio kao računalni stručnjak u Nizozemskoj, netragom je bio nestao. Očajan, Cico je čak kontaktirao Interpol da mu pronađe brata. Tek tri godine kasnije, doznat će kakva ga je sudbina zadesila: Damir, koji je patio od manične depresije, nakon razvoda je doživio psihički slom i završio u sanatoriju u Utrechtu, izgubivši sjećanje o vlastitom identitetu. Ondje ga je pronašao prijatelj, a uz terapiju te emocionalnu i financijsku pomoć mlađeg brata, uspio se oporaviti.

Uza sve nevolje koje su ga pratile, Cico se pokazao najuspješnijim izbornikom u kvalifikacijskom ciklusu. Nakon što se Hrvatska, bez ijednog poraza, plasirala na SP kao prva u grupi, očekivanja su bila golema. Pad je time bio teži: premda je momčad izgubila samo jednu utakmicu, onu protiv Brazila, niti jednu nije ni dobila. Bijes i razočaranje javnosti bilo je teško utišati. Na sjednici Izvršnog odbora HNS-a, od Cice se očekivalo da se pospe pepelom, prizna krivicu za ispadanje reprezentacije s prvenstva. On se, međutim, zainatio. Tvrdoglavo je ponavljao kako je Hrvatska pružila “sjajnu predstavu, uz mali nedostatak sportske sreće”. To ga je koštalo fotelje. Kranjčar je, priča se, teško podnio poniženje. U takvoj konstelaciji, nije bilo iznenađenje da je prihvatio ponudu iz daleka, Ujedinjenih Arapskih Emirata. Epizoda s klubom “Al Shaab” nije bila najsretnija. Vodio ga je samo šest mjeseci, koliko je uspio trpjeti sugestije klupskih mecena i uprave oko toga koje bi igrače trebao stavljati u igru a koje ne.

Po povratku u domovinu, preuzeo je “Croatiju”, drugoligaša iz Sesveta, što je svakako bio korak unatrag u karijeri. Za Cicu je to, međutim, predstavljalo izazov. Još jednom je proradila trenerska magija: pod njegovom palicom, mali klub s istočne zagrebačke periferije izborio se za mjesto u prvoj ligi. Nakon kratke “gaže” u “Persepolisu”, najtrofejnijem iranskom klubu, Kranjčar je postao izbornik Crne Gore. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, “đetići” su gazili sve pred sobom: šaptom su pale Francuska, Bugarska, Wales i Švicarska, a momčad od koje ranije nitko nije mnogo očekivao na Wembleyu je izborila remi protiv moćnih Engleza. Crnogorski mediji bili su puni hvalospjeva za izbornika. “Titograd postao Cicograd”, vrištali su novinski naslovi. “Znao sam da je Kranjčar sjajan, ali nisam mogao ni sanjati da će nas ovako daleko odvesti!”, na komplimentima nije štedio Dejan Savičević, predsjednik Nogometnog saveza Crne Gore. Nekoliko mjeseci kasnije, čovjeku koji mu je ostvario snove dao je otkaz, i to samo dva kola prije kraja kvalifikacija, optuživši ga za probleme s alkoholom. Cico, kojeg je vijest o otkazu zatekla tijekom odmora u Dubrovniku, bio je u šoku. “Navikao sam da me smjenjuju nakon velikih rezultata, ali ovo me uistinu ostavilo bez riječi. Tim više što me nitko nije obavijestio: da sam dobio ‘cipelu’, obavijestila me supruga Elvira”, ispričao je.

Kranjčar se ubrzo ponovno skrasio u iranskoj ligi, preuzevši kormilo državnog prvaka “Sepahana”. Njegovi momci su zadržali titulu iranskih prvaka te osvojili Hafzi kup, a hrvatski trener ostao je zapamćen i po nesvakidašnjem fair-play potezu: u utakmici protiv “Al-Nasra”, naredio je svome igraču Ebrahimiju da promaši jedanaesterac, procijenivši da je ovaj nepravedno dosuđen!

Nakon sezone provedene u “Al-Ahliju”, klubu šeika iz Dohe, Kranjčar je dobio poziv kojem koji mu je napunio srce: nakon dugih osamnaest godina, vratio se na klupu “Dinama”, kluba s kojim je dosegnuo neke od najvećih uspjeha u karijeri. Ondje se, međutim, zadržao samo godinu dana, da bi nove nogometne uspjehe nastavio nizati u Iranu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari