Odisej koji se odrekao Itake: Nepodnošljiva lakoća stvaranja i teško breme diktature

Ako pokušamo proniknuti u svijet Milana Kundere, shvatit ćemo da nam njegova kompleksna ličnost izmiče kao pijesak među prstima. Moderni izdanak Kafke i Gogolja, u romanima je pomirio skepsu s melankolijom, ironiju s nježnošću, erotske pasaže s filozofskim opservacijama. Jednog od najtiražnijih europskih pisaca bije glas osamljenog čudaka, ne posve bezrazložno. Gotovo patološki povučen, intervjue daje otprilike svakih deset godina, a od izdavača zahtijeva da u biografiji budu navedeni samo osnovni podaci. “Intimni život osnova je nečije posebnosti. Kao takav, mora ostati tajnom”, priča češki pisac s francuskom adresom, dugogodišnji disident koji je pustio korijene u novoj domovini. Odisej koji se odrekao Itake ali ne i snova o njoj, s vremena na vrijeme ipak incognito posjećuje zemlju u kojoj je doživio progone, oskudicu ali i umjetničku afirmaciju.

Kundera je rođen 1929. u Brnu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Majka Milada bila je iznimno obrazovana žena, a otac Ludvík ugledni pijanist i muzikolog, učenik čuvenog skladatelja Leoša Janáčeka. Kad je dječaku bilo deset godina, njemačke snage okupirale su njegovu domovinu, jednu od prvih Hitlerovih meta. Oskudica, strah i neizvjesnost koje je iskususio u tim danima uvelike će oblikovati njegov svjetonazor.

Po završetku rata, Čehoslovačka se polagano diže iz pepela, a tri godine kasnije na vlast dolazi Komunistička partija. Kao mnogi mladi intelektualci, kojima je iskustvo okupacije ostalo u živom sjećanju, 19-godišnji Kundera komuniste je dočekao s oduševljenjem. U to vrijeme studirao je klavir na Glazbenoj akademiji u Pragu i pisao poeziju revolucionarne temetike, a za život je zarađivao svirajući s jazz sastavom. Postaje ponosnim članom partije, da bi dvje godine kasnije iz nje bio izbačen zbog neoprostiva grijeha “individualističkog svjetonazora”. Nedugo nakon toga prebacuje se na studij književnosti, a potom na onaj filmske režije.

Nakon diplome, zaposlio se kao asistent na filmskom odsjeku praške Akademije izvedbenih umjetnosti. Studenti ga pamte kao nadahnuta i duhovitog predavača, vrsnog poznavatelja suvremenog filma i književnosti. U to vrijeme bavi se prevođenjem, piše poeziju, drame i eseje o povijesti romana te postaje urednik niza literarnih časopisa. Društvu mladih, ambicioznih intelektualaca u kojem se kretao pripadala je novinarka Vera Hrabankova. Inteligentna i atraktivna, osvojila je Kunderino srce.

Negdje u vrijeme kad su se vjenčali, protesti protiv komunističkog režima postaju sve glasniji. Te su se promjene odražavale u rasploženju reformističkih elemenata unutar same partije, koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera. Njegov program, poznat kao “socijalizam s ljudskim licem”, naišao je na široku podršku u društvu. Kundera se angažirao u Praškom proljeću, a njegov roman “Šala” na satirički način progovara o apsurdnosti komunističkog režima. Djelo je oduševilo kritičare, koji su ga proglasili romanom stoljeća. Zbirkom pripovijetki “Smiješne ljubavi” potvrdio je status jednog od najistaknutijih književnika u domovini. Erudicija, razgranata kompozicija, istančan smisao za humor i filozofski nemir osobine su zamjetne već u tim ranim djelima.

Sloboda govora i reformistički optimizam nisu dugo potrajali. Sovjetska okupacija Čehoslovačke označila je kraj jednog sna. “Totalitarizam nije samo pakao, nego i san o raju, vizija svijeta u kojoj će svi živjeti u harmoniji, ujedinjeni zajedničkom voljom. Kad ne bi iskorištavao te, u čovjeku duboko ukorijenjene arhetipove, totalitarizam nikad ne bi mogao privući toliko ljudi. Jednom kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, vladari raja moraju izgraditi mali gulag u njegovu dvorištu. S vremenom, taj gulag postaje sve veći a raj sve manji i jadniji”, slikovito je opisao prirodu većine režima u povijesti. Kunderin raj doista je postajao sve jadniji. Dojučerašnji laureati režima našli su se onkraj zakona, na popisu nepoćudnih pisaca. Kundera ostaje bez posla, a njegove knjige dospijevaju na crnu listu. “Odjednom sam ostao bez mogućnosti da zarađujem za život. Shvatio sam da u zemlji u kojoj je javni kulturni život uništen nema mjesta za mene”, prisjeća se.

Situacija je postajale sve gora. Dosjei čehoslovačke tajne službe otkrivaju da je svaki piščev korak bio praćen i pomno evidentiran. “13:05 – subjekt ulazi u enoteku. 13:14 – subjekt zadovoljan izlazi iz objekta, pod rukom sa suprugom”, jedan je od grotesknih detalja iz tih dosjea. Da je pod prismotrom, Kundera je shvatio kad je pozvan na “informativni razgovor” u komesarijat, kod druga Platenika. Dok je, drhteći kao prut, napuštao tu sumornu prostoriju, znao je samo jedno – da mora otići. Pobacavši tek nešto odjeće i knjiga u polovni automobil, sa suprugom bježi u Francusku. Zapošljava se kao gostujući profesor u Rennesu, a nedugo nakon toga dobiva katedru na Sveučilištu u Parizu. U “gradu svjetla” je, kako će često napominjati, doživio “osjećaj ponovnog rođenja”. Prvi roman objavljen u novoj domovini, gorko-ironično istraživanje posljedica revolucionarnog zanosa simbolički naslovljeno “Život je drugdje”, oduševilo je francuske kritičare. Još veći uspjeh postiže “Knjiga smijeha i zaborava”, no zbog tog romana, u kojem je nesmiljeno kritizirao tadašnjeg predsjednika Gustava Husaka, oduzeto mu je čehoslovačko državljanstvo. Dvije godine kasnije, dobio je ono francusko.

Svjetsku slavu donosi mu roman “Nepodnošljiva lakoća postojanja”, u kojem, baš kao u “Šali”, opisuje način na koji represivni državni aparat razara živote pojedinaca. “Besmrtnost”, po mnogima njegovo najbolje djelo, posljednji je roman napisan na češkom. U njemu virtuozno opisuje čovjekovu slavohlepnu težnju da ostavi trag u povijesti.

U jesen 1994. u Pragu je održan svjetski PEN kongres. Tadašnji predsjednik Vaclav Havel poslao je poziv Kunderi, što ovaj prilično hladno odbija. S Havelom se, naime, nije slagao oko suštinskog odnosa politike i književnosti. Kundera je odbijao prihvatiti dodijeljenu mu ulogu disidenta – gadilo mu se nametanje mesijanske uloge umjetniku, kao i stvaranje nacionalnih mitova. “Najviše od svega užasavam se svijeta koji gubi smisao za humor”, objašnjava pisac koji je, kako u životu tako i u djelima, upravo u humoru gledao najbolji način suočavanja s užasima postojanja. Nikakvo čudo – znamo li da je rođen prvog dana travnja!

Piše: Lucija Kapural

Komentari