Na sjeverozapadnom dijelu Dekanskog poluotoka, u srcu indijske savezne države Rajasthan, smjestio se bajkoviti Mewar, poznat i kao Kraljevina Udaipur. Ovom regijom stoljećima su vladali Radžputi, pripadnici moćnog Hindu klana, da bi u devetnaestom stoljeću postala vazalna kneževina pod britanskom upravom. U bremenitoj povijesti Mewara istaknuto mjesto pripada jednoj ženi… Ženi koja je, za dobrobit svoje domovine, žrtvovala ono najvrednije – vlastitog sina.
Panna Dai živjela je u šesnaestom stoljeću. Njeno ime, “panna”, na hindskom jeziku znači “smaragd”, a “dai” se prevodi kao “skrbnica” odnosno “druga majka”. To je uistinu i bila. Nakon suprugove smrti, zaposlila se na dvoru radžputskog vladara Sangrama Singha, kao sluškinja kraljice Rani Karnavati te dojilja i dadilja njenog sina Udaija Singha. S vremenom, ova mudra i odana žena stekla je golemo povjerenje vladarskog para, a kraljica se čak znala savjetovati s njom o složenim političkim pitanjima. Panna je Udaija voljela gotovo koliko i vlastitog sina Chandana. Dječaci, koji su bili vršnjaci, nerijetko su dijelili sobu te smatrali jedan drugog bratom.
Sangram Singh, koji je slovio za poštenog vladara i hrabrog vojskovođu, zadnji put je udahnuo 1528. godine. Premda nije posve sigurno što mu je presudilo, pretpostavlja se da ga je otrovao jedan od njegovih starješina, kriveći ga za poraz u bitki kod Khanwe. Nakon smrti “kralja kraljeva” (titula mu je službeno glasila maharana, što znači upravo to), postavilo se pitanje tko će ga naslijediti na tronu. Maharana je, naime, imao četiri sina – Bhojraja, Ratana Singha, Vikramadityu te spomenutog Udaija Singha, najmlađe i najvoljenije dijete. U trenutku kraljeve smrti, Udai je bio tek dječačić te, kao takav, te nije bio pretendent na prijestolje; Bhojraj je poginuo u već spomenutoj bitki a starješine su, nakon dugog vijećanja, odlučili kako će novi vladar biti Ratan Singh, najstariji živući kraljev sin. Ovaj je nastavio očevim stopama, iskazujući hrabrost i mudrost, no vladao je tek četiri godine, do svoje junačke smrti na bojnom polju.
Na tron tada sjeda Vikramaditya, što se pokazalo iznimno lošim odabirom. Kao prvo, imao je tek četrnaest godina i nije u potpunosti shvaćao koje su njegove dužnosti. Drugo, još promlematičnije, bila je njegova narav. Za raziliku od oca i pokojne braće, bio je nepromišljen i arogantan, a poštovanje nije iskazivao ni prema najvišim dvorskim odličnicima. Godine 1536., njegovo ponašanje prešlo je sve granice podnošljivog. Nakon što je satima zlostavljao i ponižavao jednog od najuglednijih dvorskih starješina, plemići su se urotili protiv njega i bacili ga u tamnicu. Udai Singh proglašen je regentom ali je, zbog njegove nježne dobi, zbiljska vlast stavljena u ruke dječakova ujaka Banvira. Ovaj je trebao upravljati kraljevstvom do punoljetnosti Udaija Singha, za to vrijeme skrbeći o njemu, no vlastohlepni i podmukli čovjek imao je drugačije namjere. Na putu njihova ostvarenja, stajale su dvije prepreke – preciznije, dva brata.
Banvir je poslao svoje plaćenike da svrgnutog vladara Vikramaditya, koji se još uvijek nalazio u zatočeništvu, skrate za glavu. Nakon toga, njegov krvožedni pogled okrenuo se ka četrnaestogodišnjem Udaiju Singhu. Panna Dai, koja je oduvijek bila upućena u političke prilike u kraljevstvu, dobro je znala što slijedi. Bila je odlučna u namjeri da zaštiti dječaka kojeg je podigla na noge i kojeg je, zbog njegove trezvenosti i osjećaja za pravdu, smatrala budućnošću kraljevstva… I to pod svaku cijenu.
Jedne noći, dok su svi u dvorcu spavali, do Panne je dotrčala uspaničena sluškinja. “Banvir stiže!”, viknula je žena. Od trenutka kad je iskočila iz kreveta do onog kad je zlokobni posjetitelj počeo snažno udarati na vrata, imala je vremena da donese najtežu odluku. Kako bismo drugačije nazvali odluku da žrtvuje vlastiog sina?
Unatoč buci, Udai i Chandan još uvijek su spavali. Panna je naredila sluškinji da prvog skrije u golemu košaru, dok je svoga voljenog sina odnijela na prinčev krevet, prekrivši mu lice plahtom. Učinila je to s osobitom nježnošću, znajući da ga dodiruje zadnji put u životu. Kad je Banvir nahrupio u sobu te je nabusito pitao gdje je Udai, pokazala je prstom prema krevetu u kojem je, nesvjestan opasnosti, spavao njen jedinac. Banvir je tada izvukao mač iz korica te ga zario u tijelo nesretnog dječaka. Premda joj je srce razdirala teško zamisliva bol, Panna je stajala mirno poput kipa dok je mrski silnik ubijao njeno dijete.
Već sljedećeg dana, Banvir se proglasio kraljem Mewara, a Panna se, nakon što joj se sluškinja zaklela na šutnju, s Udaijem zaputila na dugačko i opasno putovanje do tvrđave Kumbhalgarh. Njen upravitelj, šah Asha Devpura, pružio je utočište ženi i mladiću. Nakon četiri godine, koliko su se ondje krili, Panna je uspjela kontaktirati starješine s Banvirova dvora te ih obavijestiti da je njegova vladavina nezakonita, odnosno da je Udai živ.
Ovi su mu, siti Banvirove despotske ćudi, odlučuli pomoći da vrati oteto prijestolje. U tajnosti, organizirali su omanju vojsku te napali uzurpatora. U bitki vođenoj kod Maholija, Banvir je hametice potučen, a Udai Singh proglašen je novim maharanom. Povijest ga je zapamtila kao dobrog vladara šo je, pretpostavljamo, pružilo makar tračak utjehe njegovoj “dai”, drugoj majci.
Piše: Lucija Kapural
