Od žrtve do krvnika: Kako se “dječak koji obećava” prometnuo u okrutna serijskog ubojicu?

Engleza Allena Ginsberga (1924 . – 2015.), imenjaka i prezimenjaka slavna američkog pjesnika iz tzv. beat-generacije, opisivali su kao “dječaka koji obećava”. Majka je pucala od ponosa kad su profesori hvalili njezina bistrog odlikaša ili kad bi joj susjedi rekli kako pristojnije dijete nikad nisu upoznali. U to vrijeme, nitko nije mogao ni slutiti da će kao odrastao čovjek, u kratkom periodu između listopada 1961. i lipnja 1962. godine, Ginsberg na nezamislivo okrutan način ubiti petoricu muškaraca.

Kad je 19-godišnji Ginsberg dobio poziv za vojsku, njegova majka bila je presretna. Zabrinuta zbog činjenice da njen plahi i sramežljivi sin nije uspio steći niti jednog prijatelja, sirota žena vjerovala je da će u vojsci očvrsnuti te postati društveniji i muževniji. Nažalost, nije mogla biti dalje od istine.

Mjesec dana nakon što je navukao uniformu, Ginsberg je dobio zadatak da ode u skladište po neke pakete. Kad je ušao u trošnu, slabo osvijetljenu prostoriju, shvatio je da nikakvih paketa nema. Ondje je, međutim, bio visoki, mišićavi narednik koji mu se zlurado cerio. Nakon što je silovao krhkog momka, tiho mu je šapnuo na uho: “Ako ikada budeš o ovome govorio, razrezat ću te od uha do uha!”. Ginsberg je narednih nekoliko sati ležao na hladnom betonu, sklupčan u fetalnom položaju. Kad je napokon ustao, niz obraze su mu se slijevale suze. Znao je da njegov život više nikad neće biti isti.

Čim se vratio iz vojske u rodni Liverpool, roditelji su shvatili da s njihovim sinom nešto nije u redu. Satima bi sjedio zureći u jednu točku, razgovarao je sam sa sobom, a noću se budio okupan znojem, vrišteći. Majka ga je poslala psihijatru, koji mu je dijagnosticirao shizofreniju. Naredna tri mjeseca proveo je u umobolnici u Škotskoj, gdje je imao priliku iskusiti tada popularnu metodu “liječenja” elektrošokovima. Kad su ga otpustili, liječnici su mu savjetovali da promjeni sredinu, pa Ginsberg seli u Sydney. Želeći krenuti iz početka, mijenja ime u William MacDonald. Stanovnici najvećega australskog grada gorko će zažaliti zbog “mudrog” prijedloga škotskih psihijatara.


Allen, tj. William, u sljedećih nekoliko mjeseci promijenio je na desetke poslova. Kako se u to vrijeme na homoseksualnost gledalo prijekim okom, spoznaja da ga privlače muškarci bolno ga je opterećivala. Nježnost je tražio na tužnim mjestima: u jeftinim barovima i javnim nužnicima. Nakon takvih susreta, osjećao se prljavo i poniženo. Iz dana u dan, sve više ga je obuzimao bijes, a njegove frustracije počele su dobivati prepoznatljivo lice… Lice narednika kojem je trebalo samo petnaestak minuta da mu uništi život. Upravo to lice titralo mu je pred očima prohladne listopadske večeri u kojoj je upoznao Amosa Hursta.

Postariji propalica objeručke je prihvatio poziv na piće. Otišli su u MacDonaldovu sobu i uz ugodni razgovor ispraznili bocu viskija. “Pa, vrijeme je da krenem!”, rekao je Hurst oko ponoći, s tugom gledajući praznu bocu. U trenutku kad je njegov gost posegnuo za kvakom, nešto se prelomilo u MacDonaldu. Bacio se na starca i davio ga dok mu krv nije izišla na usta. Potom ga je razodjenuo i njegovo beživotno tijelo polegao u krevet.

Sljedećih nekoliko dana, ubojica je panično čitao novine, tražeći vijest o svome zločinu. Kad je pronašao Hurstovo ime u osmrtnicama, nije mogao vjerovati vlastitim očima: pisalo je da je ovaj umro od srčanog udara! To ga je ohrabrilo, pa je isti dan kupio lovački nož. Kad se spustio mrak, otišao je na piće u rupu u kojoj su se okupljali lokalni alkoholičari. Jedan od njih, mladić po imenu Alfred Greenfield, napravio je kobnu pogrešku prihvativši poziv ljubaznog neznanca na kućno druženje. Greenfieldovo tijelo bit će pronađeno nakon desetak dana, odbačeno iza kontejnera. Na njemu je bilo više od pedeset ubodnih rana, a genitalije su mu bile odstranjene. Patolog koji je pregledao tijelo bio je u šoku. “Ovo nije mogao napraviti čovjek, već samo zvijer potpuno lišena savjesti”, komentirao je s kolegom.

Patolog je bio u krivu: savjest je itekako grizla ubojicu, koji je, izuzev trenutaka kad bi ga spopao luđački bijes, bio ljubazan i sućutan čovjek. Razmišljao je čak o tome da se preda policiji, ali je od te ideje odustao vjerujući kako će ubuduće uspjeti kontrolirati svoje mračne porive. Prevarili su se i detektivi: pretpostavili su da je počinitelj ljubomorni muž koji se osvetio ženinu ljubavniku.

Nekoliko mjeseci kasnije, tijelo 40-godišnjeg Ernesta Cobbina pronađeno je u javnom nužniku. “Truplo je bilo toliko masakrirano da je na prvi pogled bilo teško dokučiti radi li se o ljudskom biću”, ispričat će kasnije jedan od detektiva. Kad je obdukcija pokazala da su žrtvi odstranjene genitalije, on i kolege shvatili su da imaju posla sa serijskim ubojicom. Nažalost, kao ni u prethodnim slučajevima, nije bilo otisaka prstiju ni svjedoka. “Mesar iz Sydneya ponovno udara!”, vrištali su novinski naslovi.

Za razliku od prethodnih žrtava, Frank McLean bio je zdrav muškarac u naponu snage. Kad ga je MacDonald nožem ubo u trbuh, pružio je žestoki otpor. Ubojica ga je morao dvaput snažno raspaliti pivskom bocom po glavi da bi ga oborio na tlo. To ga je toliko razbjesnilo da je dvadesetak puta zario nož u McLeanovu glavu. Štoviše, nastavio ga je ubadati i kad se njegovo tijelo već bilo ohladilo. Potom mu je odrezao genitalije i bacio ih u grm.

U želji da obuzda svoj ubojiti nagon, MacDonald se preselio u Burwood, predgrađe Sydneya, gdje se zaposlio kao službenik u pošti. Kolege i nadređeni imali su samo riječi hvale za tihog, radišnog muškarca koji nikad nije kasnio na posao. I on je bio zadovoljan sam sa sobom: prestao se viđati sa strancima po barovima, a nasilne misli sve rjeđe su mu padale napamet. Mirovanje je potrajalo do dana kad je upoznao Jamesa Hacketta, sitnog lopova koji je upravo bio izišao iz zatvora. Budući da mu se šarmantni mladić silno dopao, MacDonald nije vidio ništa loše u tome da ga pozove na piće u svoj skromni stančić. Što se potom dogodilo, nije poznato: MacDonald se toliko opio da se svoga posljednjeg umorstva nikad nije uspio prisjetiti. Kad se osvijestio, shvatio je da leži u lokvi krvi, pored beživotna tijela mladića s kojim je u jednom trenutku vidio svjetlu budućnost. Pokušao je ukloniti dokaze, ali se krv već bila upila u pod. U panici, sjeo je na vlak za Brisbane, čitavo vrijeme očekujući da će ga zaustaviti policija. Premda to nije mogao znati, njegov strah bio je bezrazložan. Da se nije odlučio vratiti u Sydney, možda ga nikad ne bi ni uhvatili.

Hackettovo tijelo nađeno je, naime, tek nakon nekoliko mjeseci, u toliko raspadnutom stanju da je bilo nemoguće ustanoviti na koji je način umro. Policajci su, da stvar bude zanimljivija, pretpostavili da truplo pripada MacDonaldu. Dok je ubojica drhtao od straha u Brisbaneu, njegovi kolege iz pošte održali su misu zadušnicu za njega!

Nesvjestan činjenice da je “mrtav i pokopan”, MacDonald se vratio u Sydney. Hodajući ulicama u potrazi za stanom, naletio je na kolegu s posla Johna McCarthyja. Ovaj je širom razjapio usta. “Will, jesi li to doista ti? Mislili smo da si mrtav! Dovraga, čije je onda tijelo pronađeno u Burwoodu? I gdje si bio svih ovih mjeseci?”, nizala su se pitanja, a MacDonaldu je polako počelo svitati što se dogodilo. Promrmljao je neku isptiku i otrčao na željeznički kolodvor. Dok je sjedio na vlaku za Melbourne, McCarthy je policajcima pričao o susretu sa “živim mrtvacom”. Nakon nekoliko dana, u novinama se pojavio članak naslovljen “Slučaj hodajućeg leša”, uz koji je bila priložena MacDonaldova slika. Na ubojičinu nesreću, te novine čitale su se i u Malbourneu. Kolega s novog posla ga je prepoznao te pozvao policiju.

Tijekom ispitivanja, osumnjičenik nije ni pokušavao lagati: priznao je sve zločine, izrazivši duboko kajanje zbog njih. Jedan od detektiva koji su vodili razgovor kasnije je ispričao da je stekao dojam kako je MacDonaldu laknulo jer je napokon uhićen. Čini se da je njegova procjena bila ispravna. Na suđenju, optuženi je izgovorio sljedeće riječi: “Molim vas da me nikad ne pustite iz zatvora, jer sam u stanju ponovno ubiti!”. Porotnici su mu uslišali želju: osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. MacDonald, koji se pokazao kao uzoran zatvorenik, umro je u svojoj ćeliji, doživjevši starost od devedeset godina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari