Od žrtve bullyinga do vladarice modnih pista: Htjela se ubiti zbog svoga neobičnog izgleda, a danas, zahvaljujući njemu, zarađuje milijune!

Modna industrija, čija su pravila nekoć bila vrlo stroga, zadnjih godina postaje sve inkluzivnija. Modnim pistama više ne koračaju samo ljepotice s proporcijama 90-60-90 i mladići nabreklih bicepsa već, malo pomalo, svoju priliku dobivaju i oni savršeno nesavršeni. Korpulentni, tetovirani i vremešni modeli više nisu novost na modnim revijama, baš kao ni oni s tjelesnim invaliditetom. U ovu skupinu pionira ubraja se i Winnie Hawlow: njen uspjeh nije zaustavio vitiligo, kožna depigmentacija zbog koje njena koža ima “pruge” slične onima u zebre. Naprotiv, upravo osebujan izgled ovu je dvadesetšestogodišnjakinju učinio jednom od najbolje plaćenih manekenki današnjice.

Nakon sudjelovanja u showu “America’s Next Top Model” 2014. godine, u kojem se plasirala u finale, postala je zaštitno lice modnog branda “Desigual”, nosila revije Galliana, Gaultiera i Vere Wang, krasila naslovnice magazina “Glamour”, “Cosmopolitan” i “Vogue”, a slavni britanski fotograf Nick Knight smatra je svojom muzom. Kad je promatramo na modnim fotografijama, nasmiješenu i punu samopouzdanja, teško je shvatiti da je, ne tako davno, bila toliko očajna da je vjerovala kako je suicid jedino rješenje njenih problema.

Pravim imenom Chantelle Young-Brown, rođena je 1994. godine u Torontu. Kad su joj bile četiri godine, dijagnosticiran joj je vitiligo. “Prestrašila sam se kad su liječnici izgovorili tu riječ. ‘Mama, hoću li od toga umrijeti?’ pitala sam. Samo se nasmiješila i rekla mi: ‘Nećeš, zlato. To je samo drugi naziv za tvoje dražesne flekice koje mama toliko voli!’ To me utješilo, štoviše, sviđalo mi se to što sam, na neki način, i crnkinja i bjelkinja, a sestra mi je u šali znala reći da je podsjećam na ‘Nutellu’, što mi je bilo slatko”, prisjeća se.

Sve se promijenilo ked je krenula u školu. Djevojčica pored koje je sjela s gađenjem ju je odmjerila od glave do pete. “Jesi li ti krava ili zebra? Fuj, izgledaš odvratno, makni se od mene!”, riječi su koje su se poput bodeža zabile u srce malene. “Mislila sam da će me vršnjaci nakon nekog vremena prihvatiti, ali su postajali sve okrutniji. Momak kojem sam pružila ruku kako bih mu čestitala rođendan odskočio je pola metra od mene. Nazvao me nakazom i optužio da ga pokušavam zaraziti. Od toga dana, plakanje u školskom zahodu postalo je dio moje svakodnevice. Ocjene su mi popustile, nisam se više ni na što mogla koncentrirati, htjela sam se samo sklupčati ispod pokrivača i nestati”, prisjeća se.


Kad joj je bilo sedamnaest godina, zraka sunca obasjala je njen život. U susjedstvo se doselila se dvije godine starija djevojka, lijepa plavuša koja se bavila manekenstvom, svirala u bendu i nije davala ni pišljivog boba za bilo čije mišljenje. “Zašto je baš mene, povučenu, nesretnu i strašljivu, odabrala za prijateljicu, nikome nije bilo jasno, ponajmanje meni. Bila je prva osoba izvan moje obitelji koja me prihvatila, koja me grlila i govorila mi da sam lijepa i posebna”, ispričala je Harlow. “Družeći se s njom, shvatila sam da postoje i drugačiji ljudi osim onih punih predrasuda, a moje samopouzdanje toliko je ojačalo da sam se i sama upisala na tečaj manekenstva. Ostalo je, kako se to lijepo kaže, povijest!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari