Od zatvorske ćelije do crvenog tepiha: Kao tinejdžer, slavni glumac prebio je čovjeka tolikom silinom da je nesretnik izgubio oko!

Mark Wahlberg kao da je živio nekoliko života. Prešao je put od tinejdžerske pop zvjezdice do respektabilnoga glumca, što je pošlo za rukom tek malobrojnima. Još je manje onih koji su napravili zaokret od zatvorske ptičice, nasilnika i dilera do uzorna obiteljskog čovjeka. Premda se svoje prošlosti srami, kaže da je pogreške okajao i da danas mirno spava.

Rođen je 1971. u Bostonu, kao najmlađe od devetero djece vozača kamiona Donalda, veterana Korejskog rata, i bankovne činovnice Alme Elaine (po majci, vuče daleke korijene od čuvenog pisca Nathaniela Hawthornea!). Odrastanje u siromašnu radničkom predgrađu bilo je sve samo ne idilično. “Roditelji nisu mogli prehraniti tolika gladna usta sa svojim skromnim primanjima, pa smo primali socijalnu pomoć. Sjećam se paketa s osnovnim namirnicama koje smo dobivali od države, tučnjava s braćom oko zadnje čokoladice… Pa ipak, ono po čemu najživlje pamtim djetinjstvo jest vječna buka i nedostatak privatnosti. Nas jedanaestero tiskalo se u trosobnom stanu u kojem se boja ljuštila sa zidova. Ne samo da nisam imao vlastitu sobu nego ni krevet: postelju sam dijelio s dvojicom braće, a kao beba sam spavao u ladici starog ormara od hrastovine, jedinome vrijednom komadu pokućstva koji smo imali”, ispričao je.

Premda je pater familias ponavljao da je “obitelj svetinja”, s vremenom se zasitio života u bijedi te je odlučio dati petama vjetra. Mark je imao samo jedanaest godina kad su mu se roditelji razveli, a činjenicu da obožavani otac više nikad nije pitao za njega vrlo je teško podnio. Da stvar bude gora, majka nije imala dovoljno vremena da bi mu pružila utjehu. Napustila je slabo plaćen posao u banci i osposobila se za primalju, a prekovremene sate nije odbijala. Iz bolnice se vraćala tek kasno uvečer, iscijeđena kao limun. Premda je činila sve što je u njenoj moći da djeci pruži normalan život, nad njima je malo-pomalo gubila nadzor. “Četvorica moje braće bila su u zatvoru, a sestra Debbie je toliko puta hapšena zbog droge da smo to prestali brojati”, prisjeća se.

Njihovim stopama krenuo je kao 13-godišnjak, kad je počeo prodavati (a ubrzo i svakodnevno konzumirati) kokain. Kako je bio nizak i mršav, u lokalnoj bandi kojoj se pridružio isprva ga nisu ozbiljno shvaćali. “Morao sam se itekako potruditi da se izborim za položaj i izbjegnem podbadanje. Učinio sam to šakama: unatoč sitnoj građi, bio sam hrabar i gotovo neosjetljiv na bol. Uskoro sam na ulici postao poznat kao netko koga se ne smije dirati, tko će ti izbiti zube zbog jednoga pogrešnog pogleda”, priznao je. Do petnaeste godine, kad je prekinuo školovanje, bio je itekako poznat policiji: iza njega je bilo više od dvadeset prekršajnih prijava. Najgore je, međutim, tek dolazilo. Nakon što je kamenjem zasuo skupinu afroameričkih školaraca, usput ih obilno počastivši rasističkim uvredama, prvi put je prenoćio u pritvoru. To ga nije opametilo. Mjesec dana prije šesnaestog rođendana, na ulici je zapazio sredovječnog Vijetnamca. “Smeće kosooko!”, zaurlao je, da bi potom sirotog čovjeka počeo divljački mlatiti drvenim štapom. Žrtva, Than Lam, bez svijesti je ležala u lokvi krvi nakon što je napadač, začuvši policijsku sirenu, dao petama vjetra. Ostatak priče kao da je posuđen iz akcijskog filma B kategorije: bjegunac je utrčao u obližnju trgovinu, a vlasnik Hoa Trinh, također Vijetnamac, pružio mu je utočište pred policijom. Kad mu je prestalo gorjeti pod petama, Mark se dobrom Samaritancu odužio tako što ga je “propustio kroz šake”, tolikom silinom da je nesretni čovjek izgubio oko!


Uhićen je isti dan. Policajca koji mu je stavio lisičine na ruke pokušao je ugristi, a na ispitivanju nije ni pokušavao prikriti svoj zločin. “Je li žućo živ? Ne morate ga dovoditi da me identificira, sam ću vam potvrditi da sam mu rastvorio lubanju”, izjavio je u stanici. Sudac ga je proglasio krivim za pokušaj ubojstva i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, što mu je priskrbilo dvije godine boravka u maloljetničkom odjelu bostonskog zatvora Deer Island. Iza rešetaka je, zbog dobrog vladanja, proveo samo četrdeset pet dana.

U kaznionicu se vratio vrlo brzo, nakon što je slomio čeljust susjedu. Ovaj put, odmor na državnim jaslama produktivno je iskoristio. Svakodnevno je radio sklekove i dizao utege, što mu je podarilo čelične bicepse, a poradio je i na svojoj nutrini. Župnik koji ga je posjećivao u ćeliji izveo ga je, kaže, na pravi put: “Tek kad sam svjesno odlučio ispravno postupati, moja krivnja je počela odlaziti”. Oprost je stigao i s neočekivane strane: tri desetljeća nakon što je bio mučki napadnut u svojoj radnji, Trinh (na slici!) izjavio je kako ne mrzi Wahlberga, sada već slavna glumca, dodajući kako na oko koje mu je ovaj izbio ionako nije gotovo ništa vidio zbog stare ratne ozljede!

Dok je tinejdžer “gulio” robiju, njegov brat Donnie domogao se svjetske slave kao član boy benda “New Kids on the Block”. Mark je zatvorskim cimerima ponosno pokazivao Donnieja i na televiziji, no ovi nisu bili impresionirani. “To ti je brat, kažeš… A meni su Madonna i Michael Jackson roditelji!”, našalio se cimer iz ćelije. Kako bi dokazao da ne laže, sa zatvorskom upravom je organizirao nastup grupe u kaznionici. I tako su “New Kids on the Block”, na vrhuncu popularnosti, održali trosatnu svirku u zatvoru!

Po izlasku na slobodu, i Mark se htio domoći svoje kriške slave. Uzeo je umjetničko ime Marky Mark i počeo repati, no kako o slaganju rima nije imao pojma, baš kao ni o pjevanju, publika ga je na prvom koncertu izviždala. Upomoć je priskočio Donnie: napisao je Marku nekoliko pjesama, “kamufliravši” nedostatak njegovih vokalnih sposobnosti vještim aranžmanima. Debitantski album, “Music for the People”, prodan je u više od deset milijuna primjeraka, a zarazni ljetni hit “Good Vibrations” zasjeo je na prvo mjesto Billboardove ljestvice. Šiparice su dobile novog idola, a Marky Mark je davao sve od sebe da ih usreći: na nastupima se redovito skidao u bokserice, napinjući mišiće poput gladijatora u areni.

Prvi glumački angažman bio je skroman: radilo se o epizodnoj ulozi u televizijskom filmu “The Substitute”. Bilo je to zadnji put da je potpisan kao Marky Mark – od tada, karijeru je gradio pod pravim imenom i prezimenom. Prvu glavnu ulogu ostvario je u trileru “Strah”, kao opsesivni manijak koji jednoj dražesnoj curi pretvara život u pakao. Hvalospjeve kritičara priskrbila mu je uloga u “Kralju pornića”: njegov lik, perač suđa koji spletom okolnosti postaje zvijezda za filmova za odrasle, dijelom je utemeljen na Johnu Holmesu, vlasniku najveće “alatke” u branši. Ponajbolju ulogu, po mnogim kritičarima, ostvario je u Scorseseovoj kriminalističkoj drami “Pokojni”. Uloga neotesana policijskog narednika priskrbila mu je nominaciju za Oscara, a od honorara koji je dobio majci je kupio vilu na Beverly Hillsu, kako bi joj pokazao zahvalnost zbog toga što nije digla ruke od njega u danima problematične mladosti.

Nastavio je nizati uloge testosteronom gonjenih junaka, koje su podjednako dobro kotirale kod kritičara i publike. U spotrskoj drami “Nepobjediv” utjelovio je zvijezdu američkog nogometa Vincenta Papalea, u krimiću “Braća po krvi” beskompromisnog policajca koji ne preže ni od privođenja rođenog brata, u akcijskom trileru “Savršena meta” snajperista koji se nađe u neprijateljskom okruženju, a u biografskoj drami “Boksač”, koju je ujedno producirao, legendarnog Mickyja “Irca” Warda, šampiona iz radničke klase. Za potonju ulogu pripremao se boksajući u dvorani koju je dao urediti u starome avionskom hangaru, pod paskom trenera Freddieja Roacha. Hvaljene uloge ostvario je u uracima Petera Berga, neslužbenoj trilogiji snimljenoj po dramatičnim događajima iz novije američke povijesti – u filmu “Jedini preživjeli” pratili smo tim specijalaca u borbi za život u planinama Afganistana, u “Paklu na horizontu” zaposlenike naftne bušotine Deepwater Horizon, koja je zbog ljudskog nemara eksplodirala te izazvala jednu od najvećih ekoloških katastrofa, a u “Bostonskim herojima” ljude koji nakon terorističkog napada tijekom maratona u njihovom gradu pokušavaju iznova izgraditi svoje živote.

Život je iznova izgradio i na privatnom planu. Nakon niza burnih veza, vjenčao se manekenkom Rheom Durham, koja mu je rodila četvero djece. Kako bi pružio dobar primjer potomcima, angažirao se u nizu humanitarnih organizacija, a uz to je odlučio ispraviti propust iz mladosti te je upisao srednju večernju školu. Uz puno truda i strpljenja, uspio je maturirati – dvadeset sedam godina nakon što je prekinuo školovanje!

Svega toga ne bi bilo da se 11. rujna 2001. ukrcao na let iz Bostona u Los Angeles, u jedan od zrakoplova koji su se zabili u njujorške “blizance”. Glumac i njegovi prijatelji u zadnji su tren otkazali rezervaciju te unajmili charter, kojim su skoknuli u Kanadu na filmski festival, a tek od tamo u L.A. Vjerojatno zbog prevelikog uživljavanja u uloge junaka, Wahlberg je “bubnuo” kako bi po svoj prilici uspio spasiti putnike da se doista našao na kobnom letu 93!

Piše: Lucija Kapural

Komentari