“Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva su bića stvorila nešto iznad sebe: želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka? Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba biti čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti? Eto, učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje” tako je, kroz usta mudraca Zaratustre, govorio Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.).
Kako je velikan njemačke filozofije bio sklon poetičnu, aforističnom izričaju, njegove misli bile su plodno tlo za maligne ideološke interpretacije. Nadalje, poznato je da je Nietzscheova djela tiskala i djelomice grubo falsificirala rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche, koja je znatno pridonijela propagiranju i zlouporabi njegove filozofije u Trećem Reichu. U toj vizuri, Übermensch postaje sinonim za savršenog arijevca.
Nakaradnu ideju o nadčovjeku gajio je i Robert Klark Graham (1906. – 1997.). Ugledni američki optometričar, koji je na izumu neprobojnih plastičnih leća za naočale zaradio bogatstvo, oduvijek se zanimao za eugeniku. U želji da poboljša svojstva ljudske rase, 1980. godine je, u podzemnom bunkeru u San Diegu, otvorio banku sperme “Repository for Germinal Choice”. Cilj mu je bio prikupiti “donacije” najinteligentnijih muškaraca svijeta: a tko je, zapitao se, inteligentniji od dobitnika Nobelove nagrade?
No, kako je dobrovoljaca u njihovim redovima bilo malo, a spermići im nisu bili najpokretljiviji (nobelovci u pravilu nisu u cvijetu mladosti!), Graham je bio prisiljen sniziti kriterije, pa je počeo primati i sjeme “običnih” znanstvenika i uspješnih sportaša, sve dok su ovi imali natprosječno visok kvocijent inteligencije. Donori su uz to morali biti u braku – na tome je inzistirao, ali bez podrobnijeg objašnjenja. Valjda je smatrao da su takvi ljudi stabilniji. Premda to nigdje nije bilo izrijekom traženo, svi odreda bili su bijelci.
Ideja selektivnog razmnožavanja naišla je na solidan odjek: mnogi sretno ubračeni “pametnjakovići” napunili su čašice u Grahamovu bunkeru, a svoj genetski materijal donirala su i trojica nobelovaca: dvojici je optometričar morao napismeno jamčiti da će ostati anonimni, dok je treći, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku William Bradford Shockley, s ponosom pričao o svome doprinosu, budući da je i sam bio zadojen idejom eugenike.
Kad se, dvije godine nakon Grahamove smrti, ova institucija ugasila, ustanovljeno je da nijednom od 218 djece začete “visokokvalitetnom” spermom inteligencija nije bila viša od prosječne. I, zanimljivo, nijedno od te djece nije osvojilo Nobelovu nagradu!
Piše: Lucija Kapural