Od prezrene namirnice do rješenja za problem gladi: Kako je Europa otkrila krumpir?

Krumpir je namirnica bez koje ne možemo zamisliti suvremenu prehranu. Bogato škrobom, bjelančevinama, mineralima i celulozom, ovo povrće nutricionistički je iznimno vrijedno, kalorijski bogato, a uz to i ukusno – bilo da ga jedemo kuhano, pečeno, prženo, restano ili u obliku pirea. Uzgaja se na svim kontinentima a, iza pšenice, kukuruza i riže, najvažnija je prehrambena biljka. Iz današnjeg kuta gledano, teško je zamisliti kako je trebalo puno vremena da bi se ovaj gomolj probio do naših stolova: kad je prenesen u Europu, povezivao se s vještičarenjem i opakim zaraznim bolestima!

Krumpir porječe iz Južne Amerike, a Europljani su se s njime prvi put sreli u šesnaestom stoljeću, kad su španjolski konkvistadori krenuli u osvajanje tamošnjeg carstva Inka. Došljaci su primijetili da se prehrana Indijanaca, osim na grahu i kukuruzu, temelji na neobičnom, estetski ne baš privlačnom podzemnom gomolju koji su nazivali “papa”. “Veličine je jajeta, neki komadi su okrugli a drugi izduženi. Ima ih smeđih, žutih i ljubičastih, a lokalni živalj smatra ih poslasticom”, tako je o krumpiru pisao jedan od Španjolaca.

Premda je određena količina poslana natrag u Španjolsku, odakle se krumpir proširio diljem europskih botaničkih vrtova, nije se smatrao vrijednom kulturom poput kukuruza. Prvotni skepticizam bio je povezan s činjenicom da je nova namirnica, prilagođena uzgoju u Andama, slabo uspijevala u europskom podneblju. No, čak i kad su botaničari uspjeli uzgojiti vrste prilagođene klimi Starog kontinenta, narod je u ovo čudo gledao prijekim okom. Kako su ga botaničari pogrešno proglasili “rođakom” velebilja, halucinogene biljke koja se povezivala s magijskim ritualima, puk ga je počeo povezivati s vješticama i štovanjem vraga. Za pravo su mu dali crkveni autoriteti, nakardanom logikom da krumpir, budući da se ne spominje u Bibliji, nije podesan za jelo. Sirotom gomolju nije pomogao ni njegov čudan oblik. Onovremene travare, čija je “znanost” počivala na premisi da je izgled biljke povezan s bolestima koje ista može uzrokovati, podsjetio je na kvrgave ruke gubavaca, pa su siroti krumpir povezali s ovom opakom bolešću.

Početkom sedamnaestog stoljeća, prihvaćen je kao stočna hrana, no ljudi su ga i dalje konzumirali tek u krajnjoj nuždi, kad nije bilo ničeg drugog za staviti u usta. Kad je 1709. počela velika glad u Francuskog, predrasude o krumpiru ekspresno su isparile – umjesto izvjesne smrti, narod se opredijelio za konzumiranje namirnice neizvjesnog djelovanja. Tijekom osamnaestog stoljeća, zbog svoje zasitnosti, oprezno je prihvaćen i u drugim europskim zemljama, a vladari poput Fridrika Velikog od Pruske i ruske carice Katarine Velike zagovarali su njegov uzgoj, smatrajući ga rješenjem za problem gladi. Popularnost prezrenog gomolja naglo je porasla u vrijeme Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.), kad postaje dragocjen izvor kalorija za vojnike.


Za njegovo konačno prihvaćanje najzaslužniji je francuski znanstvenik Antoine-Augustin Parmentier. Tijekom rata, zarobili su ga Prusi, u čijoj je tamnici pune tri godine preživio isključivo na krumpiru. Po povratku u domovinu, objavio je studiju o zrravstvenim blagodatima ove namirnice, a njegove stavove potvrdio je Medicinski fakultet Sveučilišta u Sorbonnei. Velikaši su počeli sve više konzumirati krumpir, a kraljica Marija-Antoaneta čak je uvela modu nošenja cvjetova krumpira u kosi. No, puk je osvojio tek nakon što se Parmentier poslužio lukavstvom.

U polja u okolici Pariza, na kojima je uzgajao krumpir, rasporedio je naoružane stražare. To je, očekivano, izazvalo zanimanje lokalnih stanovnika, koji su se pitali koja bi to vrijedna kultura mogla zahtijevati takve mjere osiguranja. Kad su gomolji bili spremni za iskopavanje, Parmentier je čuvarima naredio da se povuku, a lokalci su pohitali u polja te pokrali plodove zemlje. Kad je odbojnost prema krumpiru konačno iskorijenjena, kralj Luj XVI. osobno je zahvalio znanstveniku zbog popularizacije “kruha za siromašne”. Sličan proces odvijao se i u drugim europskim zemljama, pa je 1795. londonski “Times” objavio niz recepata za jela od krumpira!

Piše: Lucija Kapural

Komentari