Naši preci četveronošce su isprva doživljavali isključivo kao pokretne obroke. Prije otprilike 23.000 godina, početkom ledenog doba – kad se fauna smanjila uslijed klimatskih promjena i neograničenog lova – počeli su ih pripitomljavati. Bila je to golema ušteda energije: uzgoj je omogućio sustavno iskorištavanje njihova mlijeka, vune i tjelesne snage.
Prva životinja koju su lovci-skupljači iz kamenog doba uspjeli pripitomiti bio je pas. Preciznije, čovjek je od prirodnog neprijatelja, sivog vuka, napravio svoga najboljeg prijatelja, kako bi ga ovaj štitio od predatora. Pripitomljavanje se vjerojatno dogodilo slučajno – ljudi su po svoj prilici iskoristili činjenicu da su vukovi, zbog svježeg mesa, bili privučeni k njihovim lovačkim kampovima. U zamjenu za hranu i zaklon, pas je s vremenom postao čovjekov vjerni pratilac u lovu. Ta simbioza intenzivirala se prelaskom na stočarstvo, kad pas postaje čuvar stada ali i životinja za društvo.
Gdje je do procesa domestikacije došlo, dugo je bilo zagonetka. Analizirajući DNK pronađen u ostacima brojnih prapovijesnih pasa, evolucijski genetičari nisu, naime, uspjeli otkriti koja nacija može reći da je na njenom današnjem teritoriju vuk naučio lajati. Ustvrdili su, doduše, da je vuk pripitomljen na jednome mjestu, na strogo ograničenom području, ali je bilo nepoznato na kojem… Sve do sada!
Nedavna studija međunarodnog tima znanstvenika, objavljena u časopisu “Proceedings of the National Academy of Sciences”, sugerira da se to dogodilo na području današnjeg Sibira. “Prijašnje istraživače zanimalo je kada i gdje je do pripitomljavanja došlo, a mi smo uz to pokušali odgovoriti i na ranije zanemarena pitanja – kako i zašto”, ispričala je glavna autorica studije Angela Perri, arheologinja sa Sveučilišta Durham.
“Slažući komadiće mozaika koje su nam pribavili arheolozi, paleontolozi, povjesničari i genetičari, uspjeli smo sastaviti prilično jasnu sliku o počecima domestikacije pasa. To se po svoj prilici dogodilo u Sibiru, nakon čega su ljudi – zajedno sa svojim četveronožnim pratiocima – kolonizirali američki kontinent, a potom i ostatak svijeta”, kolegicu je nadopunio koautor studije Greger Larson, arheolog sa Sveučilišta Oxford. “Tijekom posljednjega ledenog doba, područje Sibira bilo je ekstremno hladno i suho. Naši dokazi sugeriraju da su upravo negostoljubivi klimatski uvjeti vukove i ljude doveli u neposrednu blizinu, budući da su bili privučeni istim plijenom. Kako bilo, činjenica je da su, po dolasku u Ameriku prije otprilike petnaest tisuća godina, ljude pratili pripitomljeni psi: u tome novom, neistraženom svijetu, bili su im dragocjeni baš poput kamenih alata koje su donijeli sa sobom”.
Piše: Lucija Kapural
