Pojam “pin-up” nastao je u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Američki vojnici, koji su se nalazili daleko od domova, trebali su motivaciju kako bi lakše dočekali novi dan i borili se za svoju državu. Brojni časopisi na duplerice su počeli stavljati naglašeno erotizirane fotografije mladih žena. Glamurozne dame vojnicima su predstavljale odmak od surove stvarnosti, predah od mirisa krvi i baruta – poput kakvih relikvija, “prikačili” bi ih na zid i odmarali oči na njihovim bujnim oblinama. Drugim riječima, te fotografije bile su “pinned up”. Izraz se kasnije počeo koristiti kao sinonim za seks simbol.
Današnji pin-up modeli, poput Dite Von Teese, imaju razmjerno jednostavan zadatak: izgledati lijepo i zavodljivo. Desetljećima prije pojave interneta, ove žene su pomicale granicu između tabua i društveno prihvatljivog ponašanja. U prkošenju konvencijama i raskrinkavanju lažna puritanskog morala prednjačila je Bettie Page, nesputana žena koja je utrla put seksualnoj revoluciji šezdesetih. U vrijeme kad se od pripadnica ljepšeg spola očekivalo da budu smjerne, samozatajne i poslušne, pozirala je u Evinom kostimu ili pak utegnuta u fetišističke kožne korzete, drsko se osmjehujući pred objektivom ili pak sudjelujući u igrokazima jedna na jednu kakvi bi i monaha naglali na bludne misli. Njen značaj vrlo je duhovito sažeo Mark Mori, čovjek koji je režirao dokumentarac o “pin-up kraljici” – nazvao ju je “Che Guevarom seksa”.
Iza zatvorenih vrata
Bettie Mae Page rođena je 1923. godine u Nashvilleu, glavnom gradu američke savezne države Tennessee, kao drugo od šestero djece automehaničara Waltera Roya i kućanice Edne Mae. Odrastanje u vrijeme Velike gospodarske krize ni za koga nije bilo bajkovito, no u slučaju Bettie, uistinu je nalikovalo na pakao.
Zbog sklonosti zavirivanju u dno čašice, pater familias rijetko je uspio zadržati posao duže od nekoliko tjedana. Da stvar bude gora, argument sile pretpostavljao je sili argumenata, zbog čega je zatvorske rešetke često gledao s pogrešne strane. Njegova vječno namrgođena supruga bila je prisiljena rintati od jutra do mraka kako bi prehranila brojna gladna usta – danju je radila u frizerskom salonu, noću u praonici rublja. Kad bi se, žuljevitih ruku i umorna pogleda, vratila kući, nije imala snage – a možda ni sklonosti – za maženje i paženje plodova svojih slabina. Od Bettie se očekivalo da, osim o školskim i kućanskim obavezama, preuzme brigu o mlađoj braći i sestrama. Odgovorna i zrela, izvršavala je to bez pogovora, sretna što uspijeva barem malčice ublažiti sumornu atmosferu u obiteljskom domu.
Stvari su krenule s lošeg na gore nedugo nakon njezina desetog rođendana. Edna Mae napokon je skupila snage da se rastane od verbalno nasilna, vječito pijanog supruga, no to je značilo i gubitak njegovih povremenih prihoda, ma koliko skromni bili. Ostavši sama sa šestero malodobne djece, donosi odluku koja će Bettie i njenim dvjema mlađim sestrama donijeti doživotnu traumu: djevojčice je na godinu dana dala u sirotište. Osjećaj odbačenosti Bettie će pratiti poput sjene.
Nedugo nakon što se vratila kući, učinio je to i njen otac, ovaj put u svojstvu podstanara. Edna Mae, koja je jedva spajala kraj s krajem, pristala mu je iznajmiti prostoriju u podrumu. Isprva, djevojčici je bilo drago što ponovno vidi tatu… Nije ni slutila da će ovaj, mozga rastočenog alkoholom, zgaziti njenu djetinju nevinost. Tek kao odrasla žena, Bettie će priznati da ju je otac počeo seksualno zlostavljati kao trinaestogodišnjakinju. Nije poznato koliko dugo je bila žrtvom nezamislivog čina, no mnogi vjeruju kako upravo u njemu valja tražiti korijene njenih budućih psihičkih tegoba.
Unatoč djetinjstvu iz noćne more, u školi je nizala same petice. Maturirala je kao najbolja učenica u gimnaziji, što joj je priskrbilo stipendiju za studij na koledžu George Peabody. Roditeljski dom napustila je s osjećajem olakšanja, budući da joj se majčin drugi suprug u to vrijeme sve otvorenije udvarao. Tijekom studija, bila je tajnica jednom od svojih profesora, Lelandu Crabbu. Ovaj je, naime, u slobodno vrijeme pisao povijesne romane, a Page ih je pretipkavala.
Nakon diplome, kratko je radila kao učiteljica. Premda je uživala u prenošenju znanja, imala je velikih problema s nametanjem discipline učenicima, napose hormonima pogonjenim dječacima.
Djevojka s ciglom u torbi
Udala se još kao studentica, za nekadašnjeg školskog kolegu Billyja Neala. Ovaj je unovačen nedugo nakon medenog mjeseca, prije nego što su se doista stigli upoznati, a mlada žena u suzama ga je ispratila kad je odlazio na bojište. Da je znala kome se zaklela na vječnu vjernost, obrazi bi joj, pretpostavljamo, bili suhi.
Po završetku Drugoga svjetskog rata, par se nastanio u San Franciscu, gdje se Bettie zaposlila kao tajnica. Mladu ženu, koja je maštala o glumačkoj karijeri, uredski je posao gušio svojom monotonošću. Kod kuće joj, međutim, nije bilo monotono, naprotiv – svakog dana, čekala su je iznenađenja u vidu ljubomornih ispada, razbijanja pokućstva i bubotaka.
Godine 1947., nakon što se razvela od nasilnog supruga, preselila se u New York i upisala na satove glume. Ushit zbog novostečene slobode učinit će je neopreznom. Nakon samo nekoliko dana boravka u “Velikoj jabuci”, prihvatila je ponudu mladića kojeg je upoznala u klubu da je odveze kući. Umjesto u svome unajmljenom stančiću, završit će na neosvijetljenom parku, gdje će je “dobri Samaritanac” i njegovi prijatelji, koje je također tobože vozio kući, grupno silovati. Traumatizirana, vratila se u Nashville, danima ležeći u zamračenoj sobi. Nakon mjesec dana, njena urođena borbenost digla ju je iz kreveta. Odlučila se vratiti u New York kako bi ostvarila svoje snove, uz pojačane mjere predostrožnosti – ubuduće, u torbi će nositi ciglu kao oružje za samoobranu.
Slučajan susret
Ubrzo je shvatila da njen proboj neće stići tako brzo kao što je zamislila. S filmskih i kazališnih audicija redovito se vraćala s odbijenicama, katkad zbog izražena južnjačkog naglaska, koji je neuspješno pokušavala iskorijeniti. Znatno češće, bez angažmana je ostajala zbog odbijanja da se poda holivudskim moćnicima. Ni pokušaji proboja u manekenske vode isprva nisu bili uspješni. Čuvena Eileen Ford, osnivačica modne agencije “Ford Models”, nimalo uvijeno joj je rekla da za nju nema budućnosti na pistama, budući da je preniska i ima preširoke bokove. Gubitak za svijet visoke mode pokazao se dobitkom za svijet fetišističke fotografije.
Do pomaka u karijeri doveo ju je slučajan susret. Dok se 1950. šetala plažom na Coney Islandu, ljepotica vrane kose, kao različak modrih očiju i bujnih oblina zapela je za oko policajcu Jerryju Tibbsu. Ovaj, strastveni amaterski fotograf, u njoj je odmah prepoznao idealnog modela za nešto smjelije fotografije. Bettie je pristala pozirati šarmantnom neznancu, a s vremenom su postali bliski prijatelji. Upravo Tibbs zaslužan je za frizuru koja će postati Bettien zaštitni znak: nagovorio ju je da odreže šiške, kako se prilikom fotografiranja svjetlo ne bi odbijalo o njeno visoko čelo.
Umjetnički nadareni “plavac” snimio je Bettiene prve pin-up fotografije, a uz to ju je uveo u tzv. “kamera klubove”. Te udruge fotografa stvorene su kako bi se zaobišli strogi američki zakoni o nedoličnim sadržajima: formalno, u njima su se stvarale “umjetničke fotografije”, no zapravo su često bile paravan za one erotske ili čak pornografske. Page preko noći postaje omiljeni model u tim klubovima: lišena inhibicija, nije se libila odbaciti i zadnju krpicu sa sebe.
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, redovito se pojavljivala na naslovnicama muških magazina, kao što su “Wink”, “Titter”, “Eyefull” i “Beauty Parade”, čime je privukla je pažnju Irvinga Klawa. Kontroverzni fotograf sa sestrom Paulom je vodio uspješan biznis, snimajući za ono vrijeme smjele fotografije i filmove s fetišističkim i sadomazohističkim sadržajem, koje su potom prodavali te slali na adrese kupaca u diskretnim papirnatim omotima.
Pred njihovim objektivom, Bettie se s jednakom lakoćom uživljavala u uloge domina i submisivnih robinjica. Snimali su je zavezanu kao salamu, utegnutu u korzete koji su više otkrivali nego skrivali, katkad s bičem u ruci a katkad kao “žrtvu” gospodarice koja je kažnjava udarcima po stražnjici. “Nikad se nisam sramila ničeg što sam radila, no osobno nisam imala sklonosti sadomazohizmu. Moj motiv za snimanje ovakvih fotografija bio je isključivo financijski. Kao model, više bih zaradila u nekoliko sati nego kao tajnica u tjedan dana”, ispričala je jednom prilikom. Nastupila je i u nizu kratkih nijemih erotskih filmova, a jedina govorna uloga u cjelovečernjem filmu u boji bila je ona u “Striporami”, burleski iz 1953. u kojoj je portretirala djevojku iz harema.
Fotografkinja Bunny Yeager, i sama bivša pin-up, snimila je pak seriju “Slike iz džungle”, na kojima joj je Bettie pozirala u safari parku, odjevena u kratku haljinicu s leopardovim uzorkom koju je sama dizajnirala i sašila. Krunu karijere označila je duplerica u “Playboyu”, koju je 1955. snimila njena stara znanica Yeager: osim kapice Djeda Božićnjaka, Bettie na sebi nije imala ništa. Honorar za snimanje bio je izdašan, no s njega se vratila razočarana – nije joj se pružila prilika da upozna osnivača i glavnog urednika časopisa Hugha Hefnera. Upoznat će ga tek četrdeset godina kasnije, kad će odigrati važnu ulogu u njenom životu.
Vjernica s nožem u ruci
Godine 1957. našla se na udaru konzervativne Amerike. Zvijezda eksplicitnih filmova pozvana je na saslušanje pred Odborom za ispitivanje pornografije američkog Senata, koji je ciljao na sineaste poput Klawa. Slijepo odana prijateljima, bila je užasnuta mogućnošću da svjedoči protiv čovjeka kojem je dugovala karijeru. Premda na kraju nije završila na klupi za svjedoke, bila je duboko potresena prozivanjem za loš utjecaj na moralno zdravlje nacije. Te godine, prije trideset petog rođendana, zauvijek se pozdravila sa svijetom showbusinessa…. Štoviše, doslovce je iščezla iz javnosti.
Preselila se u Boca Raton, grad u Floridi u kojem američki umirovljenici tradicionalno provode zadnje dane, a da o tome nije obavijestila ni najbliže prijatelje. Mnogi od njih čak su spekulirali da je mrtva!
Page, koja se nakon povlačenja u mirovinu borila s depresijom, na Novu Godinu 1958. zatekla se pred vratima evangelističke crkve. Snažan nagon natjerao ju je da uđe u taj sakralni objekt. Po završetku mise, oči su joj bile pune suza: činilo joj se kao da je primljena u obitelj kakvu nikad nije imala. Godinu dana kasnije, postala je “ponovno rođena” kršćanka. Vjerska zajednica raskriljenih je ruku prihvatila nekadašnju grešnicu – neko vrijeme je čak bila osobna asistentica čuvenog propovjednika Billyja Grahama. Page, dojučerašnja perjanica industrije za odrasle, posvetila se biblijskim studijama, a maštala je čak o tome da ode u Afriku kao misionarka.
Upoznavanje s milošću božjom nije joj donijelo duševni mir. Ljubavni život i dalje joj je bio kaotičan: još triput se udala (uključujući bračnu reprizu s Billyjem Nealom) i još triput se razvela. Psihički problemi, koje je godinama uspješno skrivala, sada su isplivali na površinu u svoj svojoj destruktivnosti. Godine 1979., doživjevši neku vrstu živčanog sloma, fizički je nasrnula na stanodavku, nanijevši joj teške ozljede. Prisilno je odvedena na psihijatriju, gdje će provesti narednih dvadeset mjeseci te dobiti dijagnozu paranoidne shizofrenije.
Nedugo po izlasku na slobodu, nožem je natjerala bivšeg muža Harryja Leara, koji ju je iz samilosti primio kod sebe, da moli pred Isusovom slikom, prijeteći da će ga u protivnom ubiti. Ovaj je nije prijavio policiji, ali joj je dao do znanja da mora što prije potražiti novi smještaj. Par mjeseci kasnije, napala je novu stanodavku: nesretnu ženu izbola je nožem, umalo je ubivši. Kasnije će ispričati da su je na taj čin natjerali “glasovi u glavi”. Drugi boravak u državnoj psihijatrijskoj bolnici bit će znatno duži: tek godine 1992. mogla se vratiti onome što je ostalo od njena života. Prijatelja više nije imala, kao ni financijskih sredstava. Na pragu sedamdesete, preživljavala je od socijalne pomoći, kao i skromne svotice koju joj je slao brat Jack.
Upravo brat otkrio joj je nešto nevjerojatno: dok je boravila na psihijatriji, svijet se ponovno počeo zanimati za Bettie Page. Njen lik počeo se pojavljivati u nizu stripova, na šalicama, majicama, igraćim kartama i upaljačima; posvećena joj je gomila pjesama, o njoj je snimljen i film… Pin-up stil je, naime, osamdesetih godina doživio commeback, a nove generacije modela u Paige su počele gledati inspiraciju. Otkrile su je i feministkinje, koje su njeno prkošenje društvenim konvencijama interpretirale kao otpor patrijarhatu.
Starica, koja je desetljećima živjela u anonimnosti, bila je zbunjena ovakvim razvojem događaja. Pragmatični brat u tome je gledao priliku da njegova napaćena sestra namakne koji dolar. Godine 1995., nakon što je napokon upoznala Hugha Hefnera, do toga je doista i došlo. Dirnut financijskim i zdravstvenim teškoćama žene kojoj se čitav život divio, čuveni izdavač povezao ju je sa svojim odvjetnicima, koji su se uspjeli izboriti za to da dobije pristojnu naknadu za svaku svoju prodanu fotografiju.
Posljednje godine života provela je u malom stanu, čitajući Bibliju, slušajući country glazbu i gledajući vesterne. Dala je nekoliko telefonskih intervjua, no odbila je stati pred kamere: htjela je ostati zapamćena kao ljepotica kakva je bila u mladosti. Godine 2008. završila je u bolnici, nakon srčanog udara. Tjednima je ležala u komi, dok brat nije donio tešku odluku da je isključi s aparata. Nekoliko godina prije smrti, u zadnjem intervjuu, izjavila je sljedeće: “Smiješno mi je kad me nazivaju revolucionarkom. Nisam htjela promijeniti društvo niti biti ispred svoga vremena. Jednostavno sam bila ja”.
Piše: Lucija Kapural
