Od patuljka do nogometnog diva: Agonija i ekstaza Lionela Messija

Njegovi driblinzi sliče plesu, nemilice puni protivničke mreže, svaku utakmicu igra kao da mu je zadnja u životu. Kapetan “Barcelone” i argentinske nogometne reprezentacije u domovini je smatran božansvom, a najveće priznanje odao mu je legendarni zemljak Diego Maradona (1960. – 2020.), proglasivši ga svojim nasljednikom. Govorimo, dakako, o Leu Messiju, po mnogima najtalentiranijem igraču koji je ikad trčao zelenim travnjacima. Njegov put do nogometnog vrha bio je, međutim, sve samo ne lagan. Prepreke

Rosario, treći najveći grad u Argentini, nekoć je bio poznat kao mjesto rođenja revolucionara Che Guevare. Godine 1987. ondje je na svijet došao jedan od najvećih nogometnih revolucionara, Lionel Andrés Messi. Otac Jorge Horácio, radnik u tvornici čelika, i majka Celia Maria, čistačica, slamali su se od posla ne bi li mališanima, Rodrigu, Matíasu, Maríji Sol i najmlađem Lionelu, kojeg su odmilja zvali Leo, priuštili makar osnovno za život. Skromna djeca zadovoljavala su se igračkama koje bi baštinila od starijih rođaka, a otkad je Leo za treći rođendan dobio staru, pohabanu nogometnu loptu, drugi pokloni nisu ga ni zanimali. Povazdan ju je šutirao, na dvorištu pa i u kući. Kad su starija braća počela igrati za lokalni klub “Grandoli”, odlazio je na njihove treninge, bodreći ih s tribina.

Jednog dana momčadi je nedostajao igrač. Ricardo Aparicio, tadašnji trener kluba, pogledao je prema tribini i vidio malog Lea kako se igra loptom. “Razmišljao sam o tome da ga pozovem u igru, ali bio je toliko sitan da sam se bojao kako će se polomiti na terenu. Ohrabrenje sam dobio od njegove bake, koja je rekla da mali nije od stakla i da se neće polomiti. Poslušao sam je. Kad je Leu došla lopta, zaustavio ju je lijevom nogom te počeo trčati. Predriblao je sve koji su mu se našli na putu! Od tog dana uvijek je bio u mojoj momčadi”, ispričao je Aparicio o dječaku kojeg su suigrači, zbog kržljave građe, nazivali La Pulga, odnosno Buha.

Osmogodišnji Messi prešao je u “Newell’s Old Boys”, jedan od dva prvoligaška kluba iz rodnog grada, te nastavio tresti protivničke mreže. Nažalost, negdje u to vrijeme prestao je rasti. Dres mu je postao prevelik – imao je tek metar i četrdeset centimetara! Otac, koji je ranije govorio kako će se mali “s vremenom protegnuti”, konačno je shvatio da je njegova supruga u pravu: nešto nije bilo u redu s njihovim najmlađim sinom. Odveli su ga liječniku, a rezultat pretraga sledio je srca čitave obitelji. Deficijencija hormona rasta, tako je glasila dijagnoza. Za dječaka je to bio tužan svršetak svih nada koje je gajio otkako je kao petogodišnjak prvi put istrčao na nogometni teren. Liječnici su se složili da nada ipak postoji, ali mora se odmah djelovati. Jedina moguća mjera bila je terapija hormonom rasta: višegodišnje bombardiranje s kojim bi mogao dobiti potrebne centimetre te uhvatiti korak s kolosima modernog nogometa. Nažalost, tretman je bio preskup za njegovu obitelj.


Srećom, Jorge je imao rođake u Kataloniji. Preko njih je “Barceloninom” skautu Josepu Minguelli poslan video na kojem Leo tehnicira s narančom i teniskom lopticom. Minguella mu je na temelju te snimke odmah osigurao probu za momčad “Blaugrane”. Trebala je trajati sedamnaest dana, ali je “riješena” za jedno popodne. Carles Rexach, tadašnji sportski direktor kluba, bio je toliko oduševljen mladićevim talentom da ga je odlučio angažirati ondje i tada. Sklopili su ugovor napisan i potpisan na komadu zgužvane salvete, koju su uzeli s obližnjeg kioska s hranom. Taj komad papira promijenit će Messijev život.

Klub je odlučio platiti hormonsku kuru mladiću, pod uvjetom da se ovaj odmah preseli u Španjolsku. Čvrsto vjerujući ugovoru napisanom na salveti, čitava je obitelj za njim otišla na drugi kraj svijeta. “Barcelona” je održala obećanje. Lionel, koji je s nepunih četrnaest uzdržavao četveročlanu obitelj, također. U omladinskoj školi moćnog kluba davao je sve od sebe: prvi je stizao na treninge, jurišao prema golu svojim kratkim nožicama… A sve to uz patnje koje bi nekoga manje odlučnog prikovale uz krevet. Liječenje, naime, nije bilo jednostavno. U tri godine, koliko je svakodnevno primao injekcije hormona rasta u obje noge, konstantna mučnina i bolovi razdirali su mu tijelo i dušu.

Po završetku liječenja, klub je želio vidjeti je li se ulaganje isplatilo. U listopadu 2004. Messi je, u prevelikom dresu sa brojem trideset na leđima, debitirao za “Barcelonu” u katalonskom derbiju s “Espanyolom”. Ušao je u igru osam minuta prije kraja utakmice i ubrzo zaledio dah 35 tisuća navijača na stadionu. “Onako sitan, u jednom je trenutku projurio kroz dvojicu stopera, s loptom privezanom za nogu kao da mu je šesti prst. Nisam poznavao gledatelja koji je sjedio pokraj mene, ali istodobno smo ustali i spontano se rukovali. Obojica smo znali da svjedočimo nečem velikom”, napisat će godinama kasnije njemački novinar Ronald Reng.

U svibnju naredne godine, postigao je prvi zgoditak za “Barcelonu” u službenoj utakmici. Postavio je rekord kao najmlađi strijelac Primere: kad je zatresao mrežu “Albacetea”, bilo mu je sedamnaest godina, deset mjeseci i osam dana. Slijedila su velika priznanja: “Barcelona” je te sezone osvojila prvenstvo i Ligu prvaka, a ostalo je povijest.

Kako bi nam nabrajanje svih Messijevih zgoditaka stvorilo žuljeve na prstima, spomenut ćemo tek onaj možda najljepši u njegovoj karijeri. Golčina koju je zabio “Getafeu” u polufinalu Kupa kralja 2007. godine, tvrde sportski stručnjaci, kopija je “gola stoljeća” koji je Maradonna dao Englezima na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine. Messi je prošao sličnu razdaljinu (62 metra), isti broj igrača (šestoricu, uključujući golmana) te pogodio iz slične pozicije kao Maradona dvadeset jednu godinu ranije, u vrijeme kad se Messi još nije ni bio rodio. Nakon što je Messi ponovio podvig legendarnog sunarodnjaka, na stadionu je zavladao tajac. Messi je proglašen nasljednikom Maradone, koji je jednom prilikom o mlađem kolegi izjavio: “Gledati Messija kako igra nogomet bolje je od seksa”. A pokojni Diego mnogo je znao o jednom i drugom…

Piše: Lucija Kapural

Komentari