Od pariške Olympije do srpske štale: Jedna od najvećih zvijezda bivše države preko noći je ostala bez svega!

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, novine diljem svijeta pisale su hvalospjeve ljepoti i talentu srpske pjevačice i glumice Olivere Katarine Vučo. Kraljica pariške “Olympije”, jedina žena pred kojom je klečao genijalni luđak Salvador Dalí, slovila je za fatalnu zavodnicu. Nakon uspjeha nezapamćena na ovim prostorima, Oliveru kao da je progutao mrak. U memoarima “Aristokratsko stopalo”, bezuspješno je pokušala dokučiti koja ju je sila protjerala iz medijske žiže u osamu i krajnju bijedu. Je li se radilo o kolopletu ljudske zavisti i zlobe? O uroti komunističkih aparatčika kojima je stala na žulj? Ili pak o osobnoj osveti moćnog muškarca od kojeg je pobjegla? Odgovore, tvrdi, nikada nije našla. Donosimo zanimljivosti iz života velike dive!

1. Rođena je 1940. godine u Beogradu, kao jedinica brodskog kapetana Budimira i kućanice Katarine. Ime Olivera dobila je igrom slučaja. Naime, krsni kum se napio domaće šljivovice, pa je zaboravio koje ime treba saopćiti svećeniku. U panici, “bubnuo” je prvo koje mu je palo napamet, ono svoje kćerkice Olivere! Kao djevojčica, većinu je vremena provodila igrajući se s vršnjacima po ratom razorenom Beogradu. Kad je krenula u školu, upisala se na satove baleta i glume kod Ruskinje Sofije Velikove. Njena prva uloga bila je ona Pepeljuge u školskoj predstavi.

2. U gimnazijskim danima, poslušna djevojčica počela se pretvarati u buntovnicu koja je prkosila autoritetu strogog oca. Budimir je, naime, smatrao da njegova kći ima samo jedno pravo: složiti se s njegovim mišljenjem. Ako bi došla i minutu iza osam sati uvečer, kaišem bi je uvjerio koliko je pogriješila. Umjesto poniznosti, to je u njoj rađalo otpor. U inat ocu, oblačila je hlače, pa bi je brižna majka svakoga dana u haustoru dočekivala s haljinom u ruci i tjerala je da se presvuče pije ulaska u kuću.

3. Nakon što je odustala od studija prava i prekinula s prvom velikom ljubavlju, vaterpolistom Milanom Muškatirovićem, zaputila se u Pariz radi “učenja jezika i širenja horizonata”. Gospođa Petrović  žestoko se protivila ideji da njezina devetnaestgodišnja kći ode u nepoznato, ali djevojka nije popuštala. “Uvjerena da ću se u zadnjem trenutku predomisliti, mama me pratila u vlaku do Venecije. Nikada neću zaboraviti trenutak kad je shvatila da stvarno odlazim. Uplakana i izbezumljena, pri izlasku iz vlaka spotaknula se i umalo poginula”, prisjeća se. Dolazak u Francusku prijestolnicu nije prošao onako kako je očekivala: “Bila sam upadljiva zbog svoje ljepote i uznosita držanja, pa su muškarci stalno nasrtali na mene. U to vrijeme ozbiljno mi se udvarao jedan riđokos i vrlo zgodan monarh, no nije uspio u svojim namjerama: moje srce još uvijek je pripadalo Milanu”.


4. Po povratku u Beograd, odlazi na prijemni ispit na glumačku akademiju. Uloga u predstavi “Koštana” trebala je biti Oliverin prvi veliki uspjeh, ali je postala njezin prvi gorki poraz. Komorna i lišena emocija, predstava nije oduševila kritičare. Osobito oštar bio je pisac Vuk Vučo, koji je siroticu nazvao “milolikom priučenom balerinom”. Nekoliko dana kasnije, Vučo se pojavio u kafiću u koji je glumica često izlazila. Kad ga je prepoznala, Olivera je skočila kao oparena i unijela mu se u lice: “Jeste li vi taj nadobudni kritičar koji misli da smije vrijeđati ljude bez ikakvih argumenata?”. Ovaj se samo osmjehnuo i rekao Oliveri kako se radilo o pukoj provokaciji kojom je pokušavao privući njezinu pažnju. Čitavu noć su razgovarali. Što joj je zavodnik napričao, nije nam poznato, no činjenica da su se sljedećeg jutra otputili k matičaru dovoljno govori o njegovoj uvjerljivosti. Brak je potrajao nepune dvije godine.

5. Važnu ulogu ostvarila je u ratnoj drami “Vojnik”, koju je predstavljala na Filmskom festivalu u Cannesu. Činjenica da svoju matičnu kuću nije obavijestila o odlasku na festival, kao i zavist stanovitih ljudi u kazališnim krugovima, ubrzo će joj se osvetiti. Čim se vratila iz Cannesa, oformljen je Sud časti koji je smišljen kako bi se Olivera uklonila iz kazališta. Dobila je otkaz, a zlobne laži o njenoj prijekoj ćudi stigle su i do filmskih krugova, pa su je redatelji jedan za drugim odbijali. Olivera je jednog popodneva s prijateljicom sjedila u Klubu književnika i jadikovala nad svojom ne baš ružičastom perspektivom. Tada je u prostoriju ušetao Ratko Dražević, Titov obavještajac, zloglasni ženskar i prvi čovjek srpske filmske industrije. Po običaju, glumica se drsko suočila s onim koga je smatrala krivcem za profesionalnu stagnaciju. “Vi ste taj čuveni ‘švaler’ zbog kojeg me nitko ne želi angažirati?”, pitala je direktora “Avala filma”. On se nasmijao i ponudio je pićem. “U narednih nekoliko dana uslijedili su pozivi, stizali su mi buketi cvijeća, čokolade, parfemi… Rodila se velika ljubav. Tih dana trebao se vjenčati, ali je zbog mene raskinuo zaruke. S njim sam provela sedam godina, živeći na visokoj nozi u Parizu, Milanu, Rimu. On je postao moj Pigmalion, odlučan u namjeri da me dovede do svjetskog vrha”, ispričala je.

6. Drama “Skupljači perja”, u kojem je maestralno utjelovila lik romske pjevačice, u Cannesu je nagrađena kao najbolji strani film, a Olivera je dobila čast zatvoriti festival nastupajući s Dionne Warwick i Nanom Mouskouri. Svjetska štampa bila je prepuna hvalospjeva glavnoj glumici. “Rođena je nova Ana Magnani!”, pisao je New York Times. “Đelem, đelem”, pjesma iz spomenutog filma, otvorila joj je vrata francuskog glazbenog svetišta. U pariškoj Olympiji održala je sedamdeset dva koncerta, izvodeći narodne pjesme i ciganske romanse. Među oduševljenom publikom nalazila su se imena poput Annie Girardot, Gilberta Bécauda, Michèle Morgan i Alaina Delona (potonji je, pričalo se, bio silno zaljubljen u Oliveru). Pierre Cardin nazivao ju je božicom. Salvador Dalí s poštovanjem joj se poklonio u garderobi. Charles Dumont, koji je napisao neke od najpoznatijih šansona Edith Piaf, posvetio joj je skladbu. Vijest o Srpkinji stigla je do Dalekog Istoka: skladatelj Dome Suzuki ponudio joj je suradnju, pa Olivera snima ploču na japanskom jeziku!

7. U braku s Miladinom Šakićem, tadašnjim potpredsjednikom gradske vlade Beograda, dobila je sina Maneta. Tragedije su, međutim, uvijek čekale u prikrajku. Kad je njena obožavana majka preminula od infarkta, Olivera je od šoka izgubila glas. S okolinom je mjesecima komunicirala putem ceduljica, a požrtvovni Miladin čitavo je vrijeme bio uz nju. Baš kad se bila počela oporavljati, teška prometna nesreća njenog je oslonca pretvorila u invalida. Punih četrnaest godina Olivera je skrbila za nepokretnog muža, ali se Miladin nikada nije oporavio. Njegovu agoniju okončao je teški infarkt. Kao da smrt voljenog čovjeka nije bila dovoljna tragedija, na Oliveru se obrušio teret neimaštine. Najvećoj jugoslavenskoj zvijezdi početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zatvorila su se sva medijska vrata. Premda nikad nije našla čvrste dokaze, Olivera je uvjerena da je njezinu usudu dijelom kumovao osvetoljubivi i moćni Dražević, koji joj nikad nije oprostio to što ga je zamijenila drugim. Nesretna žena, koja je preko noći nestala kao glumica i pjevačica, bila je prisiljena rasprodati svu svoju imovinu. Kako bi preživjela, krenula je na turneje po selima, kojima često ni imena nije znala. Bio je to gorak poraz: zvijezda Olympije pjevala je u za tu priliku preuređenim štalama!

Piše: Lucija Kapural

Komentari