Svakoga trećeg ponedjeljka u travnju, na Dan patriota, bostonske ulice preplave rijeke znatiželjnih promatrača. Ondje, u širem području grada, održava se, naime, jedno od najuzbudljivijih i medijski najeksponiranijih sportskih natjecanja, čuveni Bostonski maraton.
Riječ je o jednoj od najstarijih utrka na duge staze – organizira se od davne 1897. godine, u spomen na bitke kod Lexingtona i Concorda, kojima je 1775. otpočeo ustanak protiv britanske vlasti, odnosno Američki rat za nezavisnost.
Isprva, na maratonu je sudjelovalo petnaest trkača; danas se za prvo mjesto bori njih tridesetak tisuća. Riječ je o profesionalnim ali i amaterskim natjecateljima sa svih strana svijeta, koji pokušavaju svladati dionicu dugačku četrdeset dva kilometra što se proteže zahtjenim, bežuljkastim terenom.
U povijesti prestižne utrke, zabilježeni su brojni trijumfi ljudskog duha ali i tragedije – o najvećoj, terorističkom napadu 15. travnja 2013. godine, u kojoj su poginule tri osobe a ozlijeđenih je bilo na stotine, već smo pisali. Sada ćemo se pak prisjetiti jednoga iznimno sramotnog trenutka s. Njegova protagonistica je dvadesetsedmogodišnjakinja po imenu Rosie Ruiz. Tko je bila ova žena?
Umirem, pustite me trčati!
“Šampionka” je rođena 1953. godine u Havani, glavnom gradu Kube. Bilo joj je osam godina kad se s roditeljima preselila u Sjedinjene Države, preciznije, Memphis. U New Yorku, gdje se preselila nakon mature, diplomirala je na glazbenoj akademiji, no strukom se nikad nije bavila. Obavljala je kojekakve poslove, najčešće kao prodajna predstavnica.
Godine 1979. sudjelovala je na Maratonu grada New Yorka, a njena sklonost muljanju već tada je došla do izražaja. Ruiz je, naime, zakasnila s prijavom, no dopušteno joj je natjecati se kad je nadležnima “prodala” priču da umire od raka mozga. U stvarnosti, bila je zdrava kao dren.
S vremenom od 2 sata, 56 minuta i 29 sekunda, završila je na jedanaestom mjestu u ženskoj kategoriji. Kao što ćemo vam uskoro podorobnije objasniti, ni tu nisu bila čista posla. Kako bilo, sjajno prolazno vrijeme omogućilo joj je plasman na znatno prestižnije natjecanje, osamdeset četvrti Bostonski maraton.
Prve sumnje
Dana 21. travnja 1980. godine, činilo se da je anonimna žena po imenu Rosie Ruiz ispisala novu stranicu u povijesti Bostonskog maratona: s vremenom od 2 sata, 31 minutu i 56 senunda, premoćno je pobijedila, štoviše, takav rezultat nijedna žena nije uspjela ostvariti otkad je natjecanja. Još dok se neočekivana pobjednica šepurila pred televizijskim kamerama, pojavile su se prve sumnje u regularnost njezina pothvata.
Bill Rodgers, pobjednik u muškoj kategoriji, primijetio je da Ruiz nema pojma o stvarima koje su i najsporijem sudioniku poznate u snu, kao što u dionice utrke i intervali trčanja. Njegovu skepsu dijelili su i brojni promatrači natjecanja, kojima je za oko zapela činjenica da je mlada dama prešla ciljnu liniju bez kapi znoja ili znaka umora. Komentirala se i njena tjelesna građa, odnosno nedostatak istaknutih mišića kakve redoviti trkači obično imaju. Nadalje, njeno prolazno vrijeme predstavljalo je dramatičan skok – dionicu je otrčala gotovo pola sata brže od dotadašnje nositeljice rekorda.
Da se ne radi o pukim naklapanjima, otkrio je i uobičajeni test nakon natjecanja: pokazalo se da je njen puls znatno sporiji nego što bi se moglo očekivati od osobe koja je istrčala tako iscrpljujuću dionicu. Kad ju je neki reporter pitao kako to da se nije borila za zrak kad je završila utrku već je, naprotiv, izgledala kao da je došla s lagane šetnje, pomalo glupavo je odgovorila: “Pa, eto, jutros sam se probudila puna energije”.
Najočitiji dokaz Rosiene krivnje ostavili smo za kraj – ama baš nitko od natjecatelja nije je vidio tijekom utrke, a njeno sudjelovanje nije zabilježila niti jedna od brojnih kamera. Drugoplasirana Jacqueline Gareau bila je najvažnija svjedokinja: morala je vidjeti nisku crnokosu ženu kako prolazi ispred nje, a to se, zaklela se, nije dogodilo. To je potvrdila i Patti Lyons, trećeplasirana natjecateljica.
Zašto trčati kad se možeš voziti?
Ruiz je, međutim, za vrijeme utrke viđena negdje drugdje: na postaji podzemne željeznice. Kad je ta priča isplivala u javnost, medijima se obratila Susan Morrow, fotografkinja koja upoznala Rosie Ruiz godinu ranije, na dan Maratona grada New Yorka. Prema njenim tvrdnjama, njena nova znanica dio etape je prešla vozeći se u podzemnoj željeznici!
Nakon tog svjedočenja, pokrenuta je službena istraga. Pokazalo se da je Kubanka jednaku psinu izvela i na Bostonskom maratonu. Na njenu žalost, dvoje gledatelja, studenti John Faulkner i Sola Mahoney, ispričali su istražiteljima da su vidjeli Ruiz kako iskače iz okupljene mase i pridružuje se utrci na šestotinjak metara prije cilja.
Osam dana nakon utrke, osramoćenoj ženi oduzete su medalje, kako iz New Yorka tako i iz Bostona, a zbog drske prevare je kažnjena globom. Gareau je proglašena novom pobjednicom Bostonskog maratona, a Ruiz se povukla iz javnosti.
Jednom varalica, uvijek varalica
Na novinskim naslovnicama ponovno se pojavila 1982. godine, kad je uhićena zbog pronevjere – agenciji za nekretnine, za koju je tada radila, “popalila” je šezdeset tisuća dolara. Zahvaljujući vještom odvjetniku, izbjegla je odlazak u zatvor – kažnjena je petogodišnjom uvjetnom kaznom. Nije uspjela mirovati toliko dugo – već naredne godine, “pala” je zbog preprodaje kokaina, što joj je priskrbilo boravak na “državnim jaslama”.
O ostatku njenog života vrlo se malo zna. Dvije godine je bila u braku sa stanovitim Aicarom Vivasom, a neko je vrijeme radila kao prodajna predstavnica farmaceutske kompanije. Do svoga posljednjeg daha, tvrdila je da je na oba maratona regularno pobijedila.
Tek nakon što je 2019. preminula od karcinoma, dugogodišnji znanac Sreve Mare ispričao je medijima kako mu je Ruiz priznala da je uistinu varala na utrkama. “Izdvojila se iz skupine gledatelja te nastavila utrku, nemajući pojma da najbrža natjecateljica još nije prošla kroz cilj”, izjavio je Mare. “Kad su joj stavili medalju oko vrata, bila je iznenađena kao i svi drugi”.
Piše: Lucija Kapural
