Ako bismo neko razdoblje paleozoika trebali opisati pridjevom “zeleno”, onda bi to svakako bio karbon: vegetacija na našem planetu tada je uistinu dočekala svojih “pet minuta”. Kako se prije otprilike 350 milijuna godna znatan dio kopna nalazio u tropskom pojasu, blaga i vlažna klima pogodovala je stvaranju močvara, bara i estuarija.
Tadašnja bujna flora uključivala je mnoge vrste papratnjača i preslica, od kojih su neke bile visoke dvadesetak metara. Nisu, međutim, dimenzije ono što je ove biljke činilo zelenim revolucionarima, već činjenica da su prve koje su se razmnožavale pomoću sjemena. Ta novost biljkama je omogućila da se udalje od vode, koja im je dotad, prenoseći potrebne elemente za rađanje nove jedinke, bila nužna za opstanak.
I sam naziv razdoblja povezan je s ekspanzijom flore. Karbon, naime, duguje ime beskrajnim naslagama ugljena koje su se tada oblikovale, a ugljen nije ništa drugo nego fosilni ostatak biljaka, taloženih kroz milijune godina.
U permu, biljni pokrov se, pod utjecajem klimatskih promjena na Sjevernoj polutki, dramatično mijenja. Na području današnje Europe nastale su prostrane aridne površine, a na Južnoj polutki sačuvali su se sigurni tragovi zaleđenja. Ovo, najmlađe razdoblje paleozoika, obilježio je ubrzan razvoj golosjemenjača, koje su tvorile guste, nepregledne šume.
I dok je karbon definirala eksplozija života, perm je znan i po tome što na kraju razdoblja, pri prijalazu u trijas, dolazi do najvećeg izumiranja biljnih i životinjskih vrsta u povijesti Zemlje, u kojem je nestalo sedamdeset posto kopnenog i devedeset posto morskog života. Uzrok te katastrofe nikad nije u potpunosti rasvijetljen.
Piše: Lucija Kapural