Dana 13. studenog 1985. godine vulkan Nevado del Ruiz eruptirao je u Kolumbiji. U toj je erupciji život izgubilo oko 23 000 osoba. Žrtve su uglavnom stradale u piroklastičnim tokovima koji su otopili led i pretvorili se u blatne bujice. One su razorile najveći dio grada Armera i uništile 13 sela. U dijelu grada koji je potpuno uništen živjela je i obitelj Omayre Sánchez, koja je bila u kući u trenutku kada je bujica preplavila grad. Zanima li vas priča koja je rezultirala ovom fotografijom, a koja je godinu dana kasnije osvojila nagradu za najbolju fotografiju, pročitajte tekst koji slijedi.
“Uspavani lav”
Vulkan koji je eruptirao 1985. godine bio je “uspavan” od 1845., zbog čega ga je kolumbijska vlada zanemarila, a ljudi su ga počeli nazivati “uspavanim lavom”. Očito su smatrali da lav samo spava, no onaj koji spava se s vremena na vrijeme i probudi. Kako erupcijama, obično prethode potresi, seizmološka služba je, s pojavom konstantnih podrhtavanja na području oko spomenutog vulkana, izdala upozorenje da se može očekivati njegova aktivacija. Ta upozorenja nisu ozbiljno shvaćena. Henry Villegas iz Kolumbijskog instituta za rudarstvo i ekologiju izjavio je da su projekcije mogućih scenarija ukoliko dođe do erupcije jasno ukazivale da će grad Armera biti pogođen piroklastičnim tokom. On je ujedno optužio vladu koja je dala prioritet političko-ekonomskim interesima nad razradom strategije evakuacije. Naime, u tom je trenutku do izražaja došao antagonizam između vlade i znanstvene zajednice. Istovremeno su se vodili sukobi za vlast između vlade i vojske s jedne i gerile u Bogoti s druga strane. Upravo zbog takvog političko-gospodarskog kaosa došlo je do najgore tragedije uzrokovane prirodnom katastrofom u poznatoj povijesti Kolumbije.
Kada postaneš svjestan da ti spasa nema!
U noći erupcije Omayra je bila s ocem, bratom i tetom dok joj je majka bila na poslovnom putovanju u Bogoti. Omayrina obitelj je bila zabrinuta zbog pepela koji je počeo naglo padati na grad i okolicu. Nakon udara piroklastičnog toka Omayra je ostala zarobljena ispod niza građevinskog materijala i nije se mogla pomaknuti. Cijelo joj je tijelo u početku bilo zarobljeno ispod gomile tereta. Djevojčica je uspjela izvući ruku kroz pukotinu, a kada ju je primijetio jedan spasilac započela je borba za njeno spašavanje. Ekipe su dijelom oslobodile djevojčicu, no svaki puta kada bi je pokušali izvući iz vode, voda bi se podigla, zbog čega su joj morali stavili gumu oko tijela, kako bi ostala na površini. Ronioci su uspjeli ustanoviti da su joj noge prignječene, i da njezina stopala i noge čvrsto stežu ruke njene poginule tete. Omayra je bila potpuno svjesna još 60 sati nakon nesreće, te je razgovarala sa spasiteljima, čak se i šalila. Kako su joj noge bile zgnječene betonom jedini način da ju se oslobodi bila je amputacija nogu. U nedostatku kirurške opreme koja bi je spasila poslije amputacije, liječnici su zaključili da joj nema spasa. Trećeg dana je počela halucinirati i umrla je od hipotermije i/ili gangrene. Kada je djevojčica shvatila da je kraj blizu, pozdravila je majku i zamolila ljude koji su bili uz nju da je puste da se odmori.
Fotografija koja je uperila prst svijeta u kolumbijsku vladu
Francuski fotograf Frank Fournier snimio je posljednje trenutke Omayre. Jedna od niza njegovih fotografija postala je simbol tragedije koja se zbila u Kolumbiji toga dana. Nakon što je priča o Omayri obišla svijet, počela su se nizati pitanja poput onoga zašto kolumbijska vlada nije reagirala ne samo za Omayru već i 23 000 osoba koje su izgubile živote tog dana. Njena je smrt postala simbolom ove katastrofe, a koja je dobrim dijelom bila posljedica neadekvatne pripreme i reakcije kolumbijske vlade.
“Lešinar”- nije mogao ništa do stajati iza objektiva
Uskoro su se počele nizati optužbe i na samog fotografa koji je dokumentirao njezinu patnju, a koji je u nizu epiteta dobio i onaj lešinarski. Fournier je kasnije više puta objašnjavao svoju odluku, koja ga je ostavila čiste savjesti, jer nije mogao učiniti ništa za razliku od nekih drugih fotografa, koji su fotografirali prizore, u kojima su mogli učiniti nešto više nego ostati iza objektiva. On je kasnije pojasnio da mu se činilo najetičnijim da njezine zadnje trenutke zarobi vremenu i da time dokumentira njezino postojanje i duh koji nije izgubio dostojanstvo i kada je nastupila spoznaja da je kraj blizu.
“Kad sam ju fotografirao, osjećao sam se potpuno nemoćno pred ovom djevojčicom, koja se hrabro i dostojanstveno suočavala sa smrću. Osjećala je da joj život odlazi. Jedino što mi je preostalo da što točnije prenesem hrabrost, i patnju i dostojanstvo djevojčice.”
Slika kao zbir emocija
Nesreću je preživio Omayrin brat, a i majka koja se vratila s poslovnog puta. Ona je hrabro, baš poput svoje kćeri, izjavila da će živjeti za svoje preostalo dijete. Grad Armera nakon ovoga više nije naseljen.
Djevojčica je zahvaljujući ovim fotografijama ušla u srca ljudi diljem svijeta i u njima je ostala. Jedna od njih čije je emocije “zarobila” je i čileansko-američka spisateljica Isabel Allende koja joj je posvetila priču pod nazivom “I od gline smo stvoreni”, a koja je njome nastojala naći mir, progonjena Furnierovom fotografijom, ali ga, kako je sama rekla, nije našla.
Crne oči zbog kojih su mnogi optužili fotografa za lešinarenje omogućile su da se vijest o katastrofi prenese u sve kutke i zakutke svijeta, kao i da nevidljivu patnju pretoči u realnost, što je donijelo humanitarnu pomoć Kolumbiji i prisililo vladu da konačno organizira Upravu za prevenciju i spremnost na katastrofe. Fotografija, s kojom počinje ovaj članak, učinila je više za žrtve kolumbijske tragedije nego sva izvješća napisana o zbivanjima u tamo nekoj dalekoj zemlji.
Piše: Sonja Kirchhoffer
