Nuklearni nogomet i tko će kome zabiti “gol” iz američke perspektive!

Nuklearna "lopta". Fotografija: Screnshot YouTube.

Da je svijet jedan veliki nogometni poligon vidljivo je i stalnoj prijetnji nuklearnim ratom, koja je tako velika da predsjednike vodećih svjetskih sila uvijek prati osoba s prilično zastrašujućom aktovkom u ruci. Američki predsjednik je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga te prilikom stupanja na  dužnost dobiva kodove za lansiranje nuklearnog oružja. Gdje god ide predsjednik s njim ide i poprilično velika crna torba. Ova crna aktovka naziva se još i nuklearni nogomet ili nuklearna lopta. U osnovi ovaj izraz asocira na ratne igre i potječe od kodnog imena jedne rane operacije nazvane “Drop kick” koja je povezana s vrstom udarca u američkom nogometu, a cilj joj je pojednostavljeno rečeno zabiti “gol”.

Što sadrži crna aktovka?

Postoje tri ovakve aktovke jedna je stalno u Bijeloj kući, druga je mobilna i prati aktualnog predsjednika, a treća je u rukama potpredsjednika, koji ukoliko treba reagirati u slučaju predsjednikove onesposobljenosti, ima svoje rezervne identifikacijske kodove. Nuklearnu loptu nosi uvijek jedan od šest pomoćnika koji se stalno smjenjuju u toj ulozi. Bitna karakteristika svih nositelja je da su oni vojna lica čiji su životi prošli najtemeljitije “pretrese” u povijesti. Ovu su aktovku imali svi predsjednici počevši od Dwight D. Eisenhowera do Joea Bidena.  U torbi je oprema i dokumentacija koja treba omogućiti predsjedniku da donese po potrebi vrlo brzu odluku o napadu. Naravno, bitna je razlika je li riječ o preventivnom ili obrambenom udaru. Obično se navodi da su u ovoj aktovki dvije crne knjige: jedna s podacima o nuklearnim opcijama vjerojatno i ciljevima, u drugoj su navedene tajne lokacije za skrivanje predsjednika i njegova osoblja, tu je, kažu, i omotnica u kojoj je opisana hitna procedura za aktiviranje ovog sustava dok je četvrti dio ove aktovke kartica s kodovima potrebnim za provjeru autorizacije. U slučaju da predsjednik treba odgovorit na napad mora hitno reagirati. Lansiranim projektilima treba svega pet do šest minuta da stignu do cilja. Dakle vrijeme koje predsjednik ima je vrlo ograničeno jer nakon prve bombe slijede i ostale.

“Kako mogu znati da je zapovijed … došla od predsjednika koji je pri zdravoj pameti”

Predsjednik se u slučaju odluke o napadu mora identificirati uz pomoću kodova koji su dani  na kartici, a koja se popularno naziva “keksić”. U pitanju je kartica koja nalikuje, koliko nam je poznato, na kreditnu karticu. Odluči li predsjednik kao vrhovni zapovjednik vojske upotrijebiti ovo oružje otvara aktovku zatim u konzultaciji s ministrom obrane i predsjednikom Združenog stožera donosi plan napada. Združeni stožer je vrhovno vojno tijelo SAD-a koje čine zapovjednici pojedinih rodova američke vojske. Ukoliko je naredba o napadu došla samoinicijativno od samog predsjednika onda je vojni dužnosnici imaju pravo odbiti. U tom slučaju predsjednik može tražiti smjenu vrhovnog vojnog tijela, a tada u akciju stupaju odvjetnici koji moraju provjeriti razloge odbijanja. Brojni su se pripadnici vojne službe našli u problemima jer su doveli u pitanje američki nuklearni protokol, jedan od njih je Harold Hering koji je otpušten iz zračnih snaga krajem 1973. jer je postavio pitanje:


Kako mogu znati da je zapovijed koju sam primio za lansiranje nuklearnog naoružanja došla od predsjednika koji je pri zdravoj pameti.

Način prijenosa aktovke

Ova se nogometna lopta prenosi od jednog na drugog predsjednika na inauguraciji, a tada se mijenjaju i kodovi. Novi predsjednik prilikom preuzimanja dužnosti dobiva aktovku s novim kodovima dok se oni njegova prethodnika automatski deaktiviraju.
Vojni službenici koji trebaju izvršiti naredbe rade u parovima i moraju se složiti oko izvršenja lansiranja. Riječ je o odlukama koje bi zauvijek uništile svijet kakvog poznajemo. Sam naziv ove aktovke sugerira da je svijet jedan veliki nogometni poligon u kojem se najjači trude da ako se pokaže “nužno” ipak prvi zabiju gol ili pak uzvrate istom ili jačom mjerom. Neovisno što u tom ratu ne bi bilo pobjednika još uvijek je on sredstvo za postizanje cilja u stalnim igrama moći.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari