Mnoge povijesne ličnosti zapamćene su po osebujnim nadimcima. Katkad su odgovarali njihovom liku i djelu, a katkad zvučali kao ironija. Evo kako su nazivali čuvene vladare, velike umjetnike i znanstvenike te zloglasne kriminalce i diktatore!
Hej, ti!
Za jedne simbol klasne borbe, za druge krvnik koji je pobio tisuće nevinih, Ernesto Guevara de la Serna (1928. – 1967.) prešao je put od revolucionara do pop ikone čiji lik ćete vidjeti na majicama lijevo orijentiranih studenata diljem svijeta. Zacijelo vam je poznata njegova uloga o organiziranji gerilske borbe i rušenja Batistina režima na Kubi, no jeste li znali kako je dobio nadimak Che i što isti uopće znači? Nedugo nakon što je diplomirao medicinu, zbog sukoba s režimom Juana Peróna napustio je rodnu Argentinu te se skrasio na Kubi. Isprva se nije uključio u komunistički pokret već je pokušavao pronaći posao u struci, usput pišući knjigu “Uloga liječnika u Latinskoj Americi”. Upravo u to vrijeme, stekao je svoj čuveni nadimak. Nadjenuli su mu ga kubanski prijatelji, budući da je često koristio uzvik “Che”. S jezika južnoameričkih Indijanaca, ta riječ se prevodi kao “Hej, ti!”. Guevara je, međutim, imao još jedan nadimak, slabije poznat javnosti. Kao dječaka, zvali su ga Chancho (“Svinja”), zato što se nije volio prati.
Žena zvana Nevolja
U društvu legendi Divljeg zapada, poput Billa Hickoka, Jesseja Jamesa i Wyatta Earpa, našla se i jedna žena. Mogla je parirati svakom kauboju, radilo se o pucanju, jahanju ili žvakanju duhana, a zapamćena je kao Calamity Jane (1852. – 1903.). Kako je Martha Jane Cannary, sirotica iz Missourija, dobila nadimak “Nevolja”? Premda je bila nepismena i teške ćudi, vještina baratanja vatrenim oružjem priskrbila joj je poštovanje među osamljenim jahačima, vojnicima i odmetnicima. Počela je nositi mušku odjeću i sudjelovati u borbama protiv Indijanaca, a u jednom takvom sukobu zaradila je nadimak. Priča ide ovako: kad su crvenokošci iz zasjede napali trupe kapetana Eagana, s kojim je jahala, Jane je otrgnula kapetana s njegovog konja, popela se na svog te odjahala s njime na sigurnio. Od tog dana o njoj su pričali kao o Calamity Jane, heroini ravnice. I njen kolega, prijatelj i možebitni ljubavnik, već spomenuti revolveraš Bill Hickok (1837. – 1876.), imao je zvučan nadimak – Divlji Bill. Nadjenuo ga je sam sebi, kako bi izbjegao ruganje. Imao je, naime, jako isturenu gornju usnu, koja mu je u mladosti, prije nego što je uzgojio guste brčine, priskrbila ne baš laskavi nadimak Duck Bill (“Pačji kljun”), a on ga je promijenio u Wild Bill. Zanimljivo, njegov rođeni brat Lorenzo imao je nadimak – Pitomi!
Poput razularenog psa
Diogen iz Sinope (403. pr. Kr. – 323. pr. Kr.), najpoznatiji pripadnik ciničke filozofske škole, zagovarao je vraćanje prirodnom načinu života. Držeći da je najveće dobro imati što manje potreba, živio je kao prosjak i spavao pod trijemom hrama ili, kao što je opće poznato, u bačvi. Zbog inzistiranja na povratku ka svojevrsnom animalizmu, dobio je nadimak Kion odnosno Pas, odakle neki pogrešno izvode naziv “cinici”. Kao pas, i to ne dresirani, često se i ponašao. Prkosio je društvenim konvencijama koje je smatrao nepotrebnima, a takvim je više-manje smatrao sve norme civiliziranog života. Zabilježeno je, primjerice, da je mudrac bez pardona vršio veliku nuždu u javnosti, nerijetko dok bi držao govore, a po ljudima koji mu se nisu sviđali znao se – pomokriti!
Oko za oko, nos za nos
Justinijan II. (670. – 711), bizantski car u dva “mandata”, zapamćen je kao Rhinotmetos odnosno Beznosni. Taj nadimak duguje novoj metodi tjelesnog kažnjavanja, koja je, pod utjecajem s istoka, uvedena u sedmom stoljeću. Pogađate, riječ je o odsijecanju nosa. Ova procedura u pravilu se primjenjivala na zbačenim carevima ili neuspjelim pretendentima na prijestolje: odstranjivanje središnjeg dijela lica bilo je simboličan način da se pokaže kako su nedostojni carske vlasti. Justinijan, vladar koji je uspješno ratovao protiv Arapa, Bugara i Slavena, nije ni slutio da u njedrima goji zmiju otrovnicu. S trona ga je 695. zbacio ambiciozni i podmukli vojskovođa Leoncije a, prije nego što ga je prognao u provinciju, dao mu je odsjeći nos. Proći će puno desetljeće prije nego što Justinijan dobije priliku za osvetu. Uz pomoć nekadašnjih neprijatelja, bugarske vojske, 705. je umarširao na uzurpatorov dvor. Ponovno je okrunjen, a svrgnutom caru odrezan je nos. Justinijan je dao naputak da se taj postupak izvede što sporije.
Gospodin beznačajni
Millard Fillmore (1800. – 1874.), trinaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, zapamćen je kao jedan od najbeznačajnijih vršitelja te dužnosti. O Fillmoreovoj ulozi u povijesti svjedoči posprdni nadimak koji su mu nadjenule onodobne tiskovine – Njegova Slučajnost. Za razliku od prethodnika Zacharyja Taylora, podržavao je ropstvo te je 1850. progurao tzv. Zakon o odbjeglim robovima.
Mafijaši vole nadimke
Vjerojatno ne postoji mafijaški boss bez zvučnog nadimka koji ga je pratio. Zbog nemilosrdnog obračunavanja s protivnicima, Bernardo Provenzano (1933. – 2016.) bio je poznat kao Traktor. Premda je na duši imao gotovo dvije stotine ubijenih, bio je vrlo pobožan: nakon uhićenja, u njegovom skrovištu pronađeno je čak pet Biblija. Charlesu Lucianu (1897. – 1962.), šefu obitelji Genovese, tepali su pak kao Luckyju. Nadimak je dobio u mladosti, nakon što su mu suparnici prerezali vrat i bacili ga u kanal misleći da je mrtav, a on je čudom preživio. Najpoznatiji je, dakako, nadimak pod kojim je zapamćen vladar čikaškog podzemlja Al Capone (1899. – 1947.), Lice s ožiljkom. Njegova kriminalna karijera započela je u New Yorku, gdje se pridružio bandi Josepha Torrija. Mentor mu je isprva pronašao legalan posao, onaj pipničara u taverni “Howard Inn”. Ondje je “zaradio” nadimak, kad se udvarao sestri gangstera Franka Galuccija. Bijesan kao ris, Galucci je dograbio nož i izrezao drznikov lijevi obraz. Capone će kasnije inzistirati da ga fotografiraju isključivo s njegove “bolje strane” i lagati da je ožiljak zadobio u ratu. Mafijaški plaćeni ubojica Richard Kuklinski (1935. – 2006.) zapamćen je pak pod dva nadimka – policajci su ga nazivali The Iceman, zbog navade da trupla žrtava ubaci u duboko zamrzavanje, dok su mu kolege iz kriminalnog miljea tepali kao Đavlu, fascinirani njegovom sadističkom imaginacijom.
Moćno ime za pobjednika
Dana 18. lipnja 1815. godine održana je možda najpoznatija bitka u povijesti, ona kod belgijskog gradića Waterlooa. Označila je konačan pad jednog od najvećih vojskovođa svih vremena: Napoleona Bonapartea porazila je koalicija europskih vojski pod zapovjedništvom dva vrhunska vojna stratega, pruskog feldmaršala von Blüchera i njegova britanskog kolege Arthura Wellesleya (1769. – 1852.), poznatijeg pod titulom vojvoda od Wellingtona. Nakon bitke svih bitki, Wellington je dobio zvučni nadimak Željezni vojvoda.
Zrno grahorice
“O vremena, o običaji!”; “Griješiti je ljudski, ali je ustrajati u tome odlika luđaka”; “Najnepravedniji mir pretpostavljam najpravednijem ratu”; “Korijenje znanosti je gorko, a njeni plodovi slatki”; “Najveće pravo zna biti najveća nepravda” samo su neke od mudrih izreka Marka Tulija (106. prije Krista – 43. prije Krista), državnika, odvjetnika, političkog teoretičara, filozofa te najvećega govornika starorimskog svijeta. Nadimak pod kojim je ušao u povijest, Ciceron (lat. “zrno grahorice”) dobio je zahvaljujući fizičkoj mani – na licu je imao bradavicu sličnu zrnu graha.
Okrunjeni snagator
Zbog nevjerojatne fizičke snage, kojom se razmetao u svakoj prigodi, poljski kralj August II. (1670. – 1733.) zaradio je nadimak “Jaki”. Golim rukama je, kažu, mogao lomiti metalne potkove, zdrobiti konjsko kopito ili pak podići čovjeka sa zemlje i držati ga u zraku. S vremenom se, međutim, zapustio te počeo žderati kao da sutra ne postoji: za večeru bi ispraznio i po pet tanjura, pa ne čudi podatak da je obolio od šećerne bolesti. Kad je umro, težio je oko 110 kilograma.
Kome zvono zvoni
Na popisu važnih ruskih careva zasigurno nećete pronaći ime Fjodora I. Ivanoviča (1557. -1598.). Na tronu je naslijedio oca Ivana Groznog, no samo formalno – budući da je bio boležljiv i slabouman, nesposoban za vršenje vladarskih dužnosti, zemljom je umjesto njega upravljao njegov ambiciozni šurjak Boris Godunov. Fjodoru to nije smetalo, naprotiv: dok je njegov tast obavljao državničke poslove, mladić je vrijeme provodio u dugačkim šetnjama i molitvi, ali mu je omiljena “aktivnost” ipak bilo višesatno buljenje u prazno. Uspio je napraviti dijete, no nakon što mu je kćerkica umrla, poludio je do kraja. Prestao je jesti i spavati, zanemario je osobnu higijenu, a svakog dana je razgovarao s nevidljivim entitetima, uključujući pokojnu kćer. Kad nije zazivao smrt i pričao o susretima s duhovima, putovao je Rusijom – u svakom gradu koji bi obišao posjetio je samo crkvu, gdje bi ga puštali da zvoni do mile volje. Od tuda potječe njegov nadimak Zvonar.
Stakleni vladari
Gorespomenuti Fjodor nipošto nije bio jedini monarh s “ćukom” u glavi. Da je tome tako, svjedoči nadimak francuskog kralja Karla VI. (1368. – 1422) – zapamćen je kao Karlo Ludi. Zbog psihičke bolesti, vrlo je rano postao nesposoban za vladanje, pa su tu dužnost preuzeli njegovi stričevi. Nesretni čovjek razvio je fiks-ideju da je napravljen od stakla te bi panično vrištao ako bi ga netko potapšao po ramenu ili mu pružio ruku, uvjeren da će se raspasti na tisuće krhotina. Ma koliko nevjerojatno zvučalo, nije bio jedini monarh koji je patio od ove osebujne deluzije. Razvila ju je i princeza Aleksandra od Bavarske (1826. – 1875.), uz još luđi twist: sirotica je vjerovala da je, kao djevojčica, progutala stakleni klavir te je, u strahu da ga ne slomi, polako hodala i oprezno prolazila kroz vrata. Baš poput Karla Ludog, nikome nije dopuštala da je dira. Srećom po Bavarce, odbila se baviti vladarskim poslovima te se posvetila književnosti.
Cure, vrijeme je za kupanje u Bosporu!
Nadimak “Ludi” nosio je i sultan Ibrahim I. (1615. – 1648.), koji se itekako potrudio da zasluži. Od 1640. godine, kad je sjeo na osmanski tron, pa do trentka kad su ga otpremili na onaj svijet činio je sve što je bilo u njegovoj moći da carstvo gurne u anarhiju. Koliko je u vladanju bio loš, toliko je trijumfirao na ljubavnoj bojišnici – prema nekim izvorima, u krevetu je znao ugostiti do dvadeset četiri konkubine dnevno. Zvuči pretjerano ali, ako znamo da je imao 18 potomaka, nije nemoguće. Život u njegovom haremu bio je sve samo ne idiličan: sultanove promjene raspoloženja tjerale su strah u kosti njegovim konkubinama… S punim pravom! Kad je saznao da je članice njegova harema okaljao drugi muškarac, svih dvjesto osamdeset nesretnica dao je utopiti u Bosporu.
Bez milosti
Osmanski sultan Selim I. (1470. – 1520.) u povijesti je zapamćen kao Javuz (“Okrutan”), a taj nadimak savršeno mu je pristajao. Godine 1512., uz pomoć janjičara, prisilio je oca Bajazida II. da mu ustupi prijestolje. Lukav, hrabar i nesmiljen, u kratkih osam godina vlasti osvojio je teritorij današnje Sirije, Libanona, Palestine, Izraela, Egipta i dijelove Iraka. Milost nije pokazivao ni prema bližnjima. Kako bi onemogućio prijestolne borbe, dao je ubiti rođenu braću i nećake. Nadalje, za glavu je dao skratiti četvoricu od svojih pet sinova, kako sin kojeg je odredio za nasljednika ne bi imao suparnika. Godine 1520., odabraniku Sulejmanu I. ostavio je Carstvo uvećano za gotovo pedeset posto.
Križevi i rešetke
Kvaliteti Stradivarijevih violina uspjele su se približiti jedino one koje je izrađivao Giuseppe Guarneri (1698. – 1744.). Premda je, zbog križeva koje je izrezbario u unutrašnjosti svojih glazbala, dobio nadimak Del Gesù (“od Isusa”), bio je poznat po burnom životu – čak se, zbog izazivanja nereda u javnosti, na duže vrijeme “hladio” u zatvoru. U tamnici nije raspolagao kvalitetnim drvom i lakom, no čak su i violine koje je ondje stvorio remek-djela.
Od spasitelja do diktatora
Da je strah jedna od temeljnih poluga neograničene moći, rano je shvatio te vrlo dosljedno primjenjivao François Duvalier (1907. – 1971.). U razdoblju od 1954. pa sve do smrti 1971. godine, tijekom kojeg je željeznom rukom vladao Haitijem, njegov je narod imao samo jednu opciju – slijepu poslušnost. Nadimak pod kojim je ušao u povijest, “Papa Doc”, stekao je nedugo nakon što je u Michiganu diplomirao medicinu te, sa skupinom američkih stručnjaka, radio na sprečavanju zaraznih tropskih bolesti u domovini. Budućega okrutnog diktatora narod je isprva doživljavao kao spasitelja, napose siromašni seljaci kojima je pružao medicinsku skrb.
Crni princ
Eduard od Woodstocka (1330. – 1376.), najstariji sin engleskog kralja Eduarda III., bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa srednjeg vijeka. U sklopu Stogodišnjeg rata, više-manje stalno je ratovao s Francuzima, a već kao šesnaestogodišnjak istaknuo se u bitki kod Crecyja, pod zapovjedništvom vlastitog oca. Zapamćen je pod nadimkom “Crni princ” koji, spekuliraju stručnjaci, duguje boji svoga viteškog oklopa. Budući da ga je otac nadživio, nikad nije postao engleskim kraljem.
Šepavi ubojica
Azijski osvajač Timur Lenk (1336. – 1405.), u zapadnim izvorima poznatiji kao Tamerlan, osnivač je Timuridskoga Carstva (na slici!). Kako je od mladosti bio hrom, dobio je nadimak Lenk, što znači “šepav”. Po nekima, upravo iz toga fizičkog nedostatka proizišla je njegova poslovična okrutnost – Timurova vojska iza sebe je ostavljala pustoš, paleći domove i koljući sve što se kretalo, a legenda kaže da je vojskovođa, kako bi utjerao strah u kosti neprijateljima, duž čitavog puta kojim bi prolazio ostavljao lubanje ljudi koje je pobio, naslagane u hrpe!
Mile sestrice
Ugandski diktator Idi Amin (1925. – 2003.) nadimak Dada stekao je kao mladić, nedugo nakon što se pridružio regimenti britanske kolonijalne vojske, koja je u to vrijeme upravljala zemljom. Pustopašni novak često je dovodio djevojke u šator, a svaki put kad bi ga neki od časnika zatekao pri “nečasnim radnjama”, uzviknuo bi: “Kunem se, to mi je sestra!”. Britanci su bili oduševljeni njegovim smislom za humor te su ga počeli zvati Dada, što na svahiliju znači “sestra”.
Plati pa klati!
Španjolski slikar i sineast Salvador Dalí (1904. – 1989.), perjanica nadrealističkog pokreta, samom je sebi nadjenuo nadimak Božanstveni. Nakon što se posvađao s kolegom i prijateljem Andréom Bretonom, ovaj mu je prišio nadimak Avida Dollars, anagram njegova imena koji znači “željan dolara”. Dalí je bio oduševljen. “Zavist nezadovoljnika jest barometar uspjeha”, komentirao je. Unatoč bogatstvu, bio je patološki škrt. Kad ga je neki prosjak zamolio sitniš kako bi prehranio djecu, s gnušanjem ga je odbio: “Zašto od mene moliš milostinju? Spremam se izazvati katastrofu koja će uništiti čitavo čovječanstvo, uključujući tebe i tvoju musavu nejačad!”.
Tko rano rani…
Pravo ime Coco Chanel (1883. – 1971.), najpoznatije modne dizajnerice u povijesti, bilo je Gabrielle. Nadimak “Coco” dobila je po francuskoj riječi za pijetla, zato što se svakog dana, pa i nedjeljom, budila prije pet sati ujutro.
Podvodna magija
Zbog velikog broja izuma i brzine kojom ih je producirao, nizozemski znanstvenik Cornelius Drebbel (1572. – 1633.) dobio je nadimak “Vještac”. Premda je ideju podmornice prvi ozbiljno izložio britanski matematičar William Bourne, Drebbel je prvi konstruirao podvodno plovilo te davne 1620. godine izveo senzacionalni podvig ploveći njime niz rijeku Temzu.
Nije u šoldima sve
Rimski vojskovođa i političar Marko Licinije Kras (115. prije Krista – 53. prije Krista) bio je jedan od najbogatijih ljudi svih vremena, što mu je priskrbilo nadimak Dives (“najbogatiji”). Poznat po pohlepi, golemi imetak stekao je raznim vrstama koruptivnih radnji. Novac ga, međutim, nije uspio spasiti od stravičnog kraja koji mu je sudbina odredila. Godine 54. prije Krista, kao guverner Sirije zaratio je s Partskim Carstvom. U bitci kod Harana, pao je u ruke neprijatelja. Parti su ga smaknuli na jeziv način: kako bi se narugali njegovu bogatstvu, u grlo su mu usuli – rastopljeno zlato!
Pod čizmom tiranina
Kroz povijest, nije manjkalo monstruma koji su zlorabili svoju moć na najgore zamislive načine. No, malo je njih koji su to činili na toliko bizarne načine kao Kaligula (12. – 41). Pravim imenom Gaius Caesar Germanicus, na rimski tron sjeda naslijedivši cara Tiberija. Nadimak pod kojim ga povijest pamti dolazi od umanjenice za riječ caliga, što se odnosi na rimsku vojničku čizmu izrađenu od gusto posloženih traka kože. Dobio ga je kao trogodišnjak, kad su ga u očevom vojnom logoru oblačili u minijaturno vojno odijelo.
Piše: Lucija Kapural
