Nomadski put kanadskog kantautora: Veliku ljubav upoznao je na slikovitu grčkom otoku

Kanadski kantautor Leonard Cohen (1934. – 2016.) bio je čovjek nomadskog duha. Unuk rabina, mladost je proveo u Montrealu. Ondje će diplomirati, izdati hvaljene pjesničke zbirke “Usporedimo mitologije” i “Kutija sa začinima Zemlje” i navući se na LSD. Nezadovoljan licemjernom građanskom klimom u rodnom gradu, skrasio se u New Yorku, gdje se družio s bitnicima Allenom Ginsbergom i Jackom Kerouacom.

Sljedeća postaja njegova puta bio je London. Skrasio se u pansionu u ulici Hampstead High. Vlasnica Stella Pullman, korpulentna i dobrodušna gospođa, uzela ga je pod svoje. “Sve dok budeš pisao tri stranice na dan, možeš ostati s nama”, rekla mu je. Pristao je na pogodbu, a ovu praksu zadržat će godinama. U skromnoj pansionskoj sobici nastao je najveći dio sjajnog romana “Omiljena igra”, unatoč ometanju gazdaričina mačka Davida, koji je volio razbacivati listove.

Londonska klima s vremenom ga je počela gušiti. Žudio je za suncem, za toplinom. Odselio je na Hidru, grčki otok na kojem je umjetnička kolonija bila u cvatu. Ondje će provesti veći dio šezdesetih godina prošlog stoljeća. Oduševilo ga je “divlje i golo savršenstvo” otoka na kojem kao da je vrijeme stalo: ulice su bile preuske i prestrme za automobile, pa se transport odvijao na mazgama, potrošnja struje bila je ograničena pa su većinu bijelo okrečenih kuća osvjetljavale petrolejke. Na Hidri se već bila stvorila mala zajednica stranih pisaca i slikara. Irski pjesnik Paul Desmond, engleski slikar i svjetski pijanac Anthony Kingsmill te norveški pisac Axel Jensen tvorili su jezgru Cohenova društvena kruga.

Život na otoku bio je intenzivan, a ljubavne veze često bi bile samo sezonske (u pismu prijatelju, Cohen je duhovito primijetio da su otočni proizvodi “spužve, živčani slomovi i rastave”). Činilo se da stabilniji odnos imaju samo Axel Jensen i njegova nevjenčana supruga Marianne Ihlen, ljepotica koja je svojedobno radila kao model u Oslu. Cohen bi čeznutljivo promatrao Marianne kad bi šetala sa svojim djetetom, diveći se odsjaju sunca u njezinoj plavoj kosi. Međutim, Axel i Marianne nisu bili bliski kako je Cohen vjerovao. Jensen se zaljubio u neku američku slikaricu, ukrcao je na brod i pod krinkom noći nestao iz ženina života. Cohen je preuzeo brigu o napuštenoj Marianne i njenom sinu. Preselili su u kuću koju je kupio. “Znao sam sjediti na stepenicama dok bi ona spavala i otud paziti na njen san”, zapisao je.


Marianne, tiha žena s puno smisla za domaćinstvo, bila je dirnuta Cohenovom brigom i pažnjom. Ona je, pak, postala pjesnikova muza i zamjenska majka, raspirivala je njegov kreativni nagon i njegovala Cohenovu potisnutu želju za sigurnošću, domom i svrhom. Tih dana počeo je pisati glavno prozno djelo, “Divne gubitnike”, kroz koje se provlači njegova opsesivna tema: grabežljiva priroda ljubavi.

Veza je potrajala punih šest i pol godina. Na koncu se dogodilo neizbježno: Cohen se počeo osjećati sputanim. Marianne ga je iscrpljivala svojom stalnom prisutnošću, gušila nježnošću i brigom. Putovao je u London i Montreal, vraćao se na Hidru sa zebnjom u srcu. Na putovanjima ju je redovito varao. “Bogu hvala na hašišu, konjaku i neurotičnim ženama koje svoje dugove plaćaju mesom”, pisao je starom. Ostavio je Marianne i nastanio se u New Yorku. Ondje izdaje pjesničku zbirku “Paraziti raja”. Poezija ga je ispunjavala u umjetničkom smislu, ali nije plaćala račune. Cohen je počeo razmišljati o novom zanimanju.

Pjevačku karijeru započeo je u dobi od trideset dvije godine, kad je shvatio da pisac ne može zaraditi za dostojan, “a pogotovo za nedostojan život”. Kad je rekao da će postati kanadski Bob Dylan, svi su odmahivali rukom, no on se nije šalio. Album prvijenac, nazvan jednostavno “Songs of Leonard Cohen”, donio je hitove “Sisters of Mercy”, “Winter Lady”, “Suzanne” i “So Long, Marianne” – potonja je bila dirljiv poetski oproštaj s Marianne Ihlen.

Piše: Lucija Kapural

Komentari