Oni srednje i starije životne dobi sjećaju se još ljeta 1976. kada je jedan od najvećih vozača Formule 1 Niki Lauda doživio stravičnu nesreću. Lauda je sudjelovao tada u utrci za Veliku nagradu Njemačke i bio je njen favorit. Naime, on je godinu dana ranije osvojio svoju prvu titulu svjetskog prvaka Formule 1. No staza u Nürburgringu je bila na glasu kao iznimno opasna i Lauda je tijekom probnih vožnji uočio brojne sigurnosne propuste te je predlagao bojkot utrke. Iako je svoju zabrinutost dobro argumentirao njegovi kolege nisu dijelili to mišljenje. Utrka je stoga krenula 1. kolovoza 1976. godine, a tog je dana padala kiša, što je stazu činilo još opasnijom.
Nesreća u kojoj se bolid pretvorio u buktinju
Lauda je tada vozio za Ferrari i kada je došao na dionicu staze nazvanu Bergwerk nešto se u vozilu pokvarilo, a on se u tom trenutku pri brzini od oko 250 kilometara na sat zabio u ogradu i odbio natrag na stazu – gdje je na njega naletio drugi bolid. Njegov se bolid u čas pretvorio u buktinju. Lauda je ostao zarobljen dok mu se kaciga, kažu, otapala od topline, a kabina se ispunila otrovnim dimom. Sve se dogodilo brzo i u kabini nije bio dugo, ali je u njoj temperatura bila vrtoglavo visoka. Zadobio je tada opekline trećeg stupnja.
Talijanski vozač spasio Laudu
Vozači koji su u tom trenutku vidjeli što se Laudi dogodilo su odmah stali i iskočili iz svojih jurilica kako bi mu pomogli. Iz bolida ga je izvukao Talijan Arturo Merzario koji je bio junak dana i kojem je Lauda mogao zahvaliti svoju drugu prigodu za život.
Svećenik zlu ne trebalo
Arturo navodi da je mislio da je Lauda gotov u trenutku kada ga je uspio izbaviti iz kabine bolida. No primijetio je da je progutao jezik i odmah je krenuo pružiti mu prvu pomoć, i upravo je Laudi ta munjevita reakcija spasila života. Lauda je u ovoj nesreći dobio jezive opekline na glavi i licu, a njegova su pluća bila u lošem stanju, kao i krvotok. Zapravo je dobio oštećenja koja će rezultirati kasnijom transplantacijom bubrega i skratiti mu životni vijek. U trenutku nesreće udisao je otrovne pare što ga je dovelo u stanje kome. Bio je u tako lošem stanju da se mislilo da je na samrti pa su mu u bolnici organizirali posjet svećenika, onako zlu ne trebalo. Lauda koji je toga svega bio svjestan prkosno je odlučio živjeti svima u inat. Ostao je bez većeg dijela jednog uha, kose na desnoj strani glave, a lice mu je bilo teško ozlijeđeno.
Lice kao iz filmova strave
Puno kasnije Lauda je u svojoj knjizi napisao da 1. kolovoza nije pamtio po onome što mu se dogodilo već se sjećao da je saznao da se tog dana urušio bečki most “sam od sebe”. Nije se sjećao nesreće i nedostajalo mu je 45 minuta života koje nikada nije uspio rekonstruirati. Nakon što se dogodila nesreća prvo čega se mogao sjetiti bio je zvuk helikoptera koji ga je ga je prebacio u bolnicu. U svojoj biografiji pomalo šaljivo je opisao svoj izgled, pa je zabilježio iduće:
Glava mi je strašno natekla i poput goleme lubenice stajala na mojim ramenima. Izgledao sam kao glavni lik iz filmova strave.
Sjećao se on i neumjesnih pitanja nasrtljivih novinara poput onoga da li će ga sada ostaviti supruga jer izgleda kako izgleda.
Želio praktično, a ne lijepo lice
Lauda je pribilježio da ga je stalno progonila želja da se što prije vrati starom načinu života. Drugi su pak priželjkivali da se zavuče u svoja četiri zida, i da kuka. No, Lauda je imao svoje mišljenje o svemu tome i nije mu padalo na pamet da odustane od svoje vizije budućnosti. U oporavku mu je pomogao zdravstveni terapeut Willy Dungl i naravno novci. U tom je periodu počeo nositi crvenu šiltericu koja mu je postala zaštitni znak. Novinari su bili opčinjeni tom kapom i željeli su silno doznati što se to pod njom skriva. Rezignirano je kasnije zabilježio da se tu i nije imalo bogzna što za vidjeti osim jedna strana glave na kojoj je bilo nešto kose i druga potpuno bez vlasi. Iako je bio na nekoliko operacija kako bi si osigurao funkcionalnost kapaka, nije ga zanimala estetika. On je naveo tri razloga zbog kojih nije želio pretjerivati s operacijama. Kao prvo estetska kirurgija nije bilo jeftina, kao drugo nije bilo garancije za uspjeh, a kao treći bilo je to bolno. On kaže da na kraju nije želio lijepo već samo praktično lice.
Sebe nije vidio kao nekakvog junaka već kao nekog tko je koristio sve ono što mu je život pružio, pa i nesreću. Nesreća mu je dala uvid u pravo stanje stvari u njegovoj ekipi Enza Ferrarija. Naime, dana 7. kolovoza 1976. dobio je od svog poslodavca telegram da će ga bolid uvijek čekati u Ferrariju, no vrlo brzo se pokazalo da tome nije bilo tako. Sve ga je to potaknulo na borbu koja nije bila lagana, ali nije ni on bio popustljiv tip. Samo 6 tjedana nakon nesreće spaljene glave i lica, hrabro je startao u Monzi za Veliku nagradu Italije. Godine 1977. osvojio je po drugi put naslov svjetskog prvaka, a osvojit će ovu titulu i 1984. Lauda je nakon ove nesreće do kraja svog života bio zagovornik što veće sigurnosti na stazama Formule 1.
Piše: Sonja Kirchhoffer
