Malo je onih koji ne vole slatko, a povjesničari kulinarstva vjeruju da su se prve lizalice, ili možda prije ‘cuclalice’, pojavile još u prapovijesno doba. Pretpostavlja se da su ljudi u dalekoj prošlosti čuvali orašaste plodove i bobičasto voće u medu i tako dobili prve slastice.
Jesu li one bile na štapiću teško je reći, ali drevne civilizacije usavršile su prapovijesne slatkiše, a tijekom vremena one su postajale sve bolje i bolje i to u svakom pogledu ukusnom i vizualnom. Doduše ne možda u zdravstvenom. Lizalice na štapiću su se u Europi konzumirale, čini se, još krajem srednjeg vijeka, no sigurno je da su tu bile prisutne u ranomoderno doba.
Konj koji je donosio sreću
Lizalice se javljaju u brojnim oblicima, veličinama i okusima. Njihov izum na štapiću se danas službeno povezuje s Georgeom Smithom koji je zajedno s Andrewom Bradleyjem pokrenuo posao sa slatkišima u sklopu tvrtke Bradley Smith Company u New Havenu u američkoj saveznoj državi Connecticutu. Ove slatkiše na štapiću je Smith imenovao prema imenu lokalnog trkaćeg konja nazvanog Lolly Pop koji mu je donosio sreću u klađenju.
Nešto kasnije, točnije 1931. službeno je zaštitio ovo ime. Vrlo brzo su slatkiši na štapiću pod ovim imenom ušli u svijet filma, pa ih je tako popularizirala malena Shirley Temple pjesmom Good Ship Lollipop iz filma Bright Eyes. To je bilo davne 1934. godine. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća dodatno ih je reklamirao i poznati detektiv s televizijskih ekrana Kojak koji je često posezao za lizalicama.
Radoznali lingvisti
Strojevi za izradu lizalica su se pojavili na početku drugog desetljeća u 20. stoljeću, a mogli su proizvesti, kažu, oko 40 lizalica u minuti, što je prava smijurija u usporedbi s današnjim brojkama prema kojima se u minuti na stroju može proizvesti i oko 1000 lizalica. Iako je George Smith zaštitio lizalice, radoznali lingvisti smatraju da ovaj naziv ima svoje dublje podrijetlo i da je vjerojatno potekao od imena koje su koristili ulični prodavači slatkiša.
Neki smatraju da je moguće da je naziv protekao i iz romskog jezika jer su oni svoje poznate karamelizirane jabuke nazvali loli phaba (crvena jabuka). Neki idu i dalje pa kažu da je i sam konj dobio ime prema lizalicama zbog nekih svojih obilježja poput dugog jezika jer riječ lolly u neformalnom prijevodu može označavati usta ili jezik dok bi se pop mogao odnositi na zvuk krckanja tvrdog slatkiša u ustima. Ova nam zvuči prilčno nategnuto, ali je teorija koja je i danas prisutna u lingvističkm krugovima.
Najvažnija dva sastojka u lizalicama
Najvažniji sastojaci lizalica su šećer i voda koji čine lizalicu prepoznatljivom. Svi ostali sastojci poput danas uobičajenog kukuruznog sirupa i aroma nisu obavezni. I dok su sastojci za spravljanje lizalica jednostavni, sam proces izrade je nešto složeniji. To je kemijski proces, i u njemu nakon miješanja sastojaka slijedi postupak zagrijavanja, a potom hlađenja tijekom kojega se stvara staklasta glazura na slatkišu. Kada su prvi put Smithove lizalice predstavljene javnosti koštale su peni po komadu. Lizalice na štapićima su bile pravi bum jer su zabrinuti roditelji sada mogli odahnut. Djeca im se više nisu gušila u tvrdim bombonima, a uz to prostor oko njih prestao je biti ljepljiv te ga više nisu morali manijakalno čistiti.
Ova je Smithova tvrtka propala u vrijeme Velike depresije, a naziv je tada postao javna svojina. Lizalice su i danas popularne, a najveća do sada napravljena na svijetu je ona iz 2012. godine, koja je težila nevjerojatnih 3175 kilograma dok su najprodavanije one pod imenom Chupa Chups, a čiji je logo dizajnirao poznati ekscentrik Salvador Dali.
Piše: Sonja Kirchhoffer
