Bio je jedan od najrevolucionarnijih i najosebujnijih slikara u povijesti umjetnosti. Golemim, raznolikim opusom, sugestivno je bilježio prizore iz života, kako privatna tako i političkog. Anticipirao je vodeće europske smjerove druge polovice devetnaestog stoljeća, od romantizma i realizma do impresionizma, a njegova su djela utjecala i na ekspresionizam te nadrealizam početkom dvadesetog vijeka. “Otac moderne umjetnosti”, kako mu često tepaju, danas je zapamćen jednostavno kao Goya (1746. – 1828.).
Puno ime velikog slikara i grafičara glasilo je Francisco José de Goya y Lucientes. Odrastao je u Fuendetodosu, gradiću u sjevernoj Španjolskoj tridesetak kilometara udaljenom od Zaragoze. Po očevoj je liniji, bio je baskijskog podrijetla; obitelj s majčine strane pretendirala je na plemićki status. Da je blagoslovljen likovnim darom, postalo je jasno još kad je, kao dječarac, izrađivao crteže nevjerojatne preciznosti i čudesne kompozicije. Put do umjetničkog parnasa neće, međutim, biti ni kratak ni lagan.
Goya je počeo studirati u Zaragozi, da bi potom pokušao “upasti” na glasovitu Kraljevsku akademiju sv. Fernanda u Madridu. Prvi put je pokušao 1763. godine, ali je odbijen. Sreću je iskušao i 1766. godine, i još jednom ostao “kratkih rukava”. Pomalo izgubivši vjeru u svoj talent, putuje u Italiju, gdje predano radi na usavršavanju slikarske tehnike. Po povratku u domovinu, do cilja je odlučio doći na lukav način, vodeći se onom “nije važno što znaš već koga znaš”. Sprijateljio se s Franciscom Bayeuom, slikarom koji je – gle slučajnosti – bio član Kraljevske akademije. Ne prepuštajući ništa slučaju, Goya se 1773. godine ženi njegovom sestrom Josefom. Zahvaljujući toj “žnori”, 1780. ostvaruje svoj san te biva primljen na Akademiju. Pet godina kasnije, postat će predsjednik katedre za slikarstvo, a 1786. i službeni slikar kralja Karla III. Na tom položaju, naslikao je niz kraljevskih i aristokratskih portreta te je imao astronomska primanja. Uz to je stvorio mnoštvo sakralnih kompozicija, slika s prizorima iz pučkoga života te preko šezdeset kartona za tapiserije.
Isprva pod utjecajem njemačkoga klasicističkog slikara A. R. Mengsa, s vremenom je stvorio vlastiti prepoznatljivi likovni izraz, slijedeći bogatu tradiciju španjolskoga slikarstva sedamnaestog stoljeća. Slikao je portrete bujna i osebujna kolorizma te aktove – “Gola Maja” vjerojatno je najpoznatije djelo u potonjoj kategoriji. Tijekom francuske okupacije, izradio je potresan grafički ciklus “Strahote rata”, a 1814. je naslikao dvije velike dramatične kompozicije borbe i strijeljanja branitelja Madrida.
Nakon teške bolesti, izgubio je sluh. Želeći se izolirati od okoline, s kojom je sve teže komunicirao, i u potpunosti se posvetiti stvaranju, kupio je kuću u okolici Madrida. Znatiželjni susjedi, kojima nije dopuštao da zavire iza visoke ograde, to su zdanje prozvali “Quinta del Sordo”, odnosno “vila gluhog čovjeka”. U tom periodu, počeo se mijenjati stil njegovog slikarstva – u osamljenoj kući nastaje halucinantan ciklus crnih slika, s temama ludila, bolesti, korupcije i zla.
Piše: Lucija Kapural
