Nevjerojatne priče o sultanima: Kad imaš gomilu sinova, pokojeg možeš skratiti za glavu!

Kao naslov dijela islamskih vladara, pojam “sultan”, koji se prevodi kao “moćan čovjek” odnosno “gospodar”, spominje se još u arapskim spomenicima devetog stoljeća, uz ime kalifa i njihovih dostojanstvenika. Prvi koji je taj naslov uzeo, davne 1002. godine, bio je vladar Mahmud Gaznavid. Od 1055. godine, obnašaju ga i seldžučki vladari, u dvanaestom stoljeću vladari u Horezmu, a u trinaestom stoljeću mamelučki upravitelji Egipta. Nakon što su se Osmanlije oslobodili vlasti Seldžuka, naslov uzima Osman I. Do ukinuća monarhije 1922. bio je to je najviši službeni naslov osmanskih vladara (neki od njih nazivali su se proširenim naslovom sultan as salatin odnosno “vladar nad vladarima”). Danas naslov sultana nose vladari u nekim sultanatima u Arabiji, Maleziji i drugdje. Za vas smo probrali uzbudljive crtice iz biografija vladara nad vladarima!

Širio carstvo, skraćivao sinove za glave

Osmanski sultan Selim I. (1470. – 1520.) u povijesti je zapamćen kao Javuz (“Okrutan”), a taj nadimak savršeno mu je pristajao. Godine 1512., uz pomoć janjičara, prisilio je oca Bajazida II. da mu ustupi prijestolje. Lukav, hrabar i nesmiljen, u kratkih osam godina vlasti osvojio je teritorij današnje Sirije, Libanona, Palestine, Izraela, Egipta i dijelove Iraka. Milost nije pokazivao ni prema bližnjima. Kako bi onemogućio prijestolne borbe, dao je ubiti rođenu braću i nećake. Nadalje, za glavu je dao skratiti četvoricu od svojih pet sinova, kako sin kojeg je odredio za nasljednika ne bi imao suparnika. Godine 1520., odabraniku Sulejmani I. ostavio je Carstvo uvećano za gotovo pedeset posto.

Krvoločni pjesnik


Kad je Selimov sin Sulejman I. (1494. – 1566.) sjeo na prijestolje, jedan je suvremenik zapisao: “Lav umre, dođe nam janje”. Naredna desetljeća pokazat će koliko je pogriješio. Sa sultanom kojeg su u domovini nazivali “Zakonodavcem” a na zapadu “Veličanstvenim” otpočeo je najgrandiozniji period osmanske povijesti. Predvodio je trinaest vojnih pohoda, deset u Europi i tri u Aziji, a u 46 godina njegove vladavine granice Carstva proširene su od Atlantskog do Indijskog oceana. Sulejman je, slaže se većina povjesničara, bio kontradiktorna ličnost: čovjek koji je ubirao danak u krvi te dao likvidirati vlastitog sina, princa Mustafu, te najbližeg prijatelja i savjetodavca, velikog vezira Ibrahim-pašu Paržanina, istodobno je bio tankoćutan pjesnik koji je carstvo stavio pod noge vlastite robinje, lijepe i lukave Rutenke Aleksandre Lisovske, kojoj su u njegovom haremu nadjenuli ime Hurem (“Vesela”). Ova će sultanu roditi petoricu sinova i kćer te, kao sultanija, postati najutjecajnija žena u carstvu.

I rođena majka ustala je protiv njega

Sultan Ibrahimu I. (1615. – 1648.) itekako se potrudio da zasluži nadimak “Ludi”. Od 1640. godine, kad je sjeo na osmanski tron, pa do trentka kad su ga otpremili na onaj svijet činio je sve što je bilo u njegovoj moći da carstvo gurne u anarhiju. Koliko je u vladanju bio loš, toliko je trijumfirao na ljubavnoj bojišnici – prema nekim izvorima, u krevetu je znao ugostiti do dvadeset četiri konkubine dnevno! Zvuči pretjerano ali, ako znamo da je imao 18 potomaka, nije nemoguće. Život u njegovom haremu bio je sve samo ne idiličan: sultanove promjene raspoloženja tjerale su strah u kosti njegovim konkubinama… S punim pravom! Kad je saznao da je članice njegova harema okaljao drugi muškarac, svih dvjesto osamdeset nesretnica dao je utopiti u Bosporu. Zbog uništavanja svih reformi koje je uveo njegov brat i neuspješnog rata s Venecijom, Ibrahim je u konačnici svrgnut: potporu puču dala je njegova rođena majka! Neko vrijeme je proveo u tamnici, a potom su ga zadavili tetivom luka.

Čovjek sa 700 sinova

Marokanski sultan Mulaj Ismail ibn Šarif (1645. – 1727.) zapamćen je kao najmoćniji vladar Alavitske dinastije – odigrao je istaknutu ulogu u tri rata protiv Osmanskog Carstva te su pod njegovim vodstvom Marokanci otjerali Španjolce i Britance iz njihovih uporišta u priobalnim gradovima Maroka – ali i sultan s najviše potomaka u povijesti. Posjedovao je harem s preko pet stotina konkubina, a u “Guinnessovoj knjizi rekorda” stoji podatak da mu se do 1721. godine rodio sedamstoti sin!

Zatočenik harema

Sultan Selim III. (1761. – 1808.) pokušao je provesti reforme u Osmanskom Carstvu, koje su uključivale uvođenje vojske slične onima u zapadnoeuropskim državama. Te su reforme naišle na žestok otpor janjičara, povlaštenog staleža u Carstvu. Svrgnuli su sultana i dali ga zatočiti u harem, a prije nego što su ga došli smaknuti, navodno je proveo noć u zagrljaju omiljene konkubine.

Smrt u Sanremu

Mehmed VI., zvan Vahdettin (1861. – 1926), 1918. je naslijedio brata Mehmeda V. te kao posljednji sultan vladao do 1922. godine, kad je Velika narodna skupština Turske proglasila republiku. Nakon što su ga svrgnuli, napustio je Istanbul pomoću britanskoga ratnog broda. Prvo je otišao na Maltu, koja je u to doba još bila u britanskom vlasništvu, a zatim na Talijansku rivijeru. Posljednje sjedište njegovog dvora nalazilo se u Sanremu, u velebnom zdanju poznatom kao Vila Magnolija.

Piše: Lucija Kapural

Komentari