Nevjerojatna životna priča autora “Gospodara prstenova”

J.R.R. Tolkien (1892. – 1973.) jedan je od najvećih pisaca fantastičih romana u povijesti engleske književnosti. Njegova životna priča, međutim, nije počela u Engleskoj… Pa čak ni na ovom kontinentu. U ožujku 1891. mlada Mabel Suffield ukrcala se na parobrod, na putu iz Engleske u Južnoafričku Republiku. U dalekom Capetownu, gradu čiji spomen joj je istodobno budio uzbuđenje i nelagodu, čekao ju je naočiti Arthur Tolkien, trinaest godina stariji bankovni službenik čija je supruga pristala biti.

Južnoafrička Republika u to je vrijeme bila obećana zemlja i Arthur je ondje otišao u potrazi za unosnijim poslom. Nakon skromne ceremonije u katedrali u Capetownu, Arthur i Mabel nastanili su se u Bloemfonteinu. U jutarnjim satima 3. siječnja 1892. godine, u bolnici u Bloemfonteinu zakmečala je buduća književna zvijezda John Ronald Reuel Tolkien.

Divlji majmuni, zmije i pauci bile su opasnosti kojima je obilovala Južna Afrika. Zaljubljenik u prirodu, mali Ronald ignorirao je roditeljska upozorenja i redovito bos trčkarao po okolici. Ta ga je neopreznost umalo koštala glave: kad su mu bile tri godine, nagazio je na tarantulu i ova ga je ubola. Da nije bilo poduzetne dadilje, koja se bacila na sve četiri i brzo isisala otrov, tko zna što bi se dogodilo. Ovako je ostao samo veliki piščev strah od pauka, koji će godinama poslije incidenta pretočiti u epizodu o monstruoznom arahnidu Shelobu u “Gospodaru prstenova”.

Premda je imala lijepu kući i bila okružena poslugom, Mabel se nije uspijevala naviknuti na  život u Africi. Željela se vratiti u Englesku, no druga trudnoća zaustavila je njene planove. Unatoč sreći koja je zavladala u obitelji zbog prinove, sina Hillryja, zla kob već se nadvijala nad Tolkienovima. Arthurova bolest, naoko bezazlena, sve više je uzimala maha. Godine 1896. umire od unutrašnjeg krvarenja, a mlada udovica se sa sinovima vraća u Englesku. “Toliko sam se htjela vratiti kući”, ispričat će sestri, “a sada mi je srce otvorena rana”.

Neko vrijeme stanovali su kod Mabelinih rođaka, ali im ponosna žena nije htjela biti na teret pa je iznajmila jeftinu kuću od opeke u selu Sarehole. Kad je Ronaldu bilo sedam i pol godina, majka ga je upisala u elitnu King Edward’s School u Birminghamu. Bio je najbolji učenik u školi. Otkrio je bajkoviti svijet starih epova i skandinavskih mitova, koji će uvelike utjecati na njegovo kasnije stvaralaštvo, a pored latinskog i francuskog, koje je već imao u malom prstu, učio je njemački, grčki, kasnije čak i finski. Zanimali su ga i lokalni dijalekti, napose velški, koji je s lakoćom svladao zahvaljujući majčinu bliskom prijatelju, svećeniku Francisu Morganu. Ovaj mudri i strpljivi čovjek provodio je sate i sate u intelektualnim razgovorima s talentiranim dječakom.

No, tragedije i dalje pogađaju Tolkienove. Mama Mabel iznenada je kolabirala i pala u dijabetičku komu. Umrla je 1904. godine, nakon čega je velečasni Francis postao svojevrsni zamjenski otac dječacima. Brižni svećenik im je pronašao ugodan smještaj kod stanovite gospođe Faulkner, pobožne starice koja je vodila mali pansion. Dok je mlađi brat tugu kanalizirao kroz pojačanu fizičku aktivnost i povremene ispade bijesa, Ronald je posve utonuo u svoje filološke studije. Ta fascinacija dovela je do stvaranja novog jezika: vrlo jednostavan, njegov animalic bio je sastavljen pretežno od životinjskih imena!

U svratištu gospođe Faulkner živjela je i Edith Bratt, lijepa ali silno povučena djevojka. Većinu je vremena provodila za šivaćim strojem ili bi satima svirala na klaviru. Bila je iznimno talentirana za glazbu, baš poput Ronaldove pokojne majke. Šesnaestogodišnjak nije mogao skinuti pogleda sa tri godine starije crnke neobičnih sivih očiju, a ni ova nije ostala imuna na njegov pomalo štreberski šarm. Kako je i Edith nedavno ostala bez roditelja, dvoje siročadi brzo je našlo zajednički jezik, a s vremenom se među njima rodila ljubav. Kako se nisu libili iskazivati nježnosti na javnim mjestima, njihova veza ubrzo je otkrivena. Premda širokog duha, otac Francis nije odobravao odnos koja nije blagoslovljen crkvenim brakom. Strogo je zabranio Ronaldu da se viđa s dragom dok ne napuni dvadeset jednu godinu, prijeteći kako će mu u suprotnom uskratiti mogućnost studiranja na Oxfordu. Svjesna opasnosti u kojoj se njen voljeni nalazi, Edith odlučuje odseliti rođacima na drugi kraj zemlje. Mladi par neće se vidjeti pune tri godine!

Godine 1911. Tolkien upisuje studij filologije na Oxfordu. Pored klasičnih jezika, izučavao je staroengleski, a kao izborni predmet odabrao je već dobro mu poznati finski. Tijekom jednog od studijskih putovanja u Švicarsku, mladić je našao razglednicu na kojoj je bio prikazan Der Berggeist (“planinski duh”), simpatičan starac duge bijele brade, sa šeširom široka oboda i visoka šiljasta klobuka. Po uzoru na to legendarno biće nastat će Gandalf, dobri čarobnjak iz “Gospodara prstenova”!

Uz studiranje jezika i čitanje, Tolkien se na Oxfordu posvetio hobijima – slikanju, dramskoj i debatnoj grupi te ragbiju. Potonji ga je koštao brojnih ozljeda: na jednoj je utakmici slomio nos, a drugom prilikom razrezao je jezik, čemu je pripisivao svoj nerazgovjetni govor. Uživao je u studentskom životu, napose alkoholom natopljenim izlascima… A onda stiže strašna vijest: Edith je zaručena za nekog Georgea Fielda, brata svoje školske kolegice! No, Tolkien je upravo bio navršio dvadeset jednu godinu, pa sjeda u prvi vlak i odlazi po ljubav svoga života. Nakon dirljivog susreta na peronu, ona mu priznaje da ga nikad nije zaboravila. Iste večeri vraća prsten Fieldu!

Mladi par nije dugo uživao u novoprobuđenoj romansi: tazdvojio ih je rat. Nakon što je diplomirao kao prvi u klasi, mladić se priključuje Lancashirskim strijelcima te biva poslan na frontu u Francuskoj. Prije toga, Ronald i Edith su se vjenčali, uz blagoslov oca Francisa. Tolkien upada u ofenzivu na Sommi, gdje nakon četiri mjeseca obolijeva od tifusa te biva vraćen u Englesku. Ipak će zapisati kako je svoga Sama Gamgeeja upoznao u liku engleskog vojnika koji je bio pored njega u rovu. Dok se on oporavlja pored Edith, njegovi prijatelji redom ginu. Dijelom u spomen na njih, počinje pisati priče, koje će tek nakon njegove smrti biti prikupljene u “Knjizi izgubljenih pripovijedaka”. Upravo u ovome djelu sadržane su sve glavne fabularne linije “Silmarilliona”, uvoda u “Gospodara prstenova”. Oporavljajući se, Tolkien je sa suprugom često šetao šumom, a jednom prigodom ova je na nekom proplanku plesala za njega, dok joj je duga kosa lepršala zrakom. To će Tolkienu poslužiti kao inspiracija za scenu zaljubljivanja smrtnika Berena i vilenjakinje Lúthien u “Silmarillionu”.

Prvi sin mladoga para, John Francis (koji će, baš poput čovjeka po kojem je dobio ime, postati svećenikom!) rođen je 1917. Uskoro završava rat, a Tolkien postaje profesor anglistike na Oxfordu. Tu će se paru roditi još dvojica sinova, Michael i Christopher, te kći Priscilla. Ispravljajući studentske uratke, jednog je dana naišao na “rad” nekoga lošeg studenta, koji je bio predao prazan papir jer ništa nije znao. Profesor je, u trenutku čudnog nadahnuća, na taj prazan papir napisao samo jednu, naizgled besmislenu rečenicu: “U rupi u zemlji živio je hobit”. Tolkien će razraditi tu ideju i tako će nastati roman “Hobit”.

Rukopis dolazi do Susan Dagnall iz nakladničke kuće “George Allen and Unwin” i 1937. biva tiskana istoimena knjiga. Uspjeh je golem i Stanley Unwin traži još slične “robe”. Pisac nudi svoju vilenjačku fantaziju “Silmarillion” ali urednici žele nastavak “Hobita”. Punih šesnaest godina trebalo je Tolkienu da zaokruži sagu o čarobnom prstenju. Motive za svoju fantastičnu epopeju crpio je iz starih mitova i vlastitog života, a čak je osobno narisao ilustracije za priču. Kad su se tri knjige “Gospodara prstenova” 1954. i 1955. pojavile na policama knjižara, preko noći su postale hit. Kako bi se zaštitili od navale obožavatelja, Ronald i Edith s djecom sele u slikoviti Bournemouth i mijenjaju telefonski broj.

Sljedeća dekada razdoblje je idilična života Edith i Ronalda, iako je njemu pomalo nedostajao oksfordski kulturni krug… A onda Edith dobiva žestoki napad pankreatitisa i umire 1971. godine. Tolkien je shrvan i nikad se od toga neće u potpunosti oporaviti. Dvije godine kasnije, puknut će mu čir na želucu. Iako su prvi bolnički nalazi bili optimistični, oči gospodara prstenova zauvijek su se zaklopile 2. rujna 1973. godine. Pokopan je na groblju Wolvercote u sjevernom predgrađu Oxforda, uz ženu koju je obožavao duže od šezdeset godina. Dio entuzijastičnih obožavatelja i danas vjeruje da nije umro, nego je otišao u Sive luke kako bi se pridružio svojoj Edith i besmrtnim vilenjacima!

Piše: Lucija Kapural

Komentari