Da multimilijunaši nisu nužno sebična i samoživa gamad, svjedoči primjer Damiana Aspinalla. Priča ovoga šezdesetogodišnjeg poduzetnika ganut će i najveće cinike. Premda je rođen “sa zlatnom žlicom u ustima”, život ga nije mazio. Otac mu je bio jedan od najbogatijih ljudi u Londonu (među precima je imao nekoliko baruna!), no iza zatvorenih vrata obiteljske vile život je bio sve samo ne idiličan. Kad je pater familias otkrio da ga žena vara, izbacio ju je na ulicu i zabranio joj da kontaktira sina. Damian, povučen i sramežljiv dječak, majku je zadnji put vidio kao šestogodišnjak. Odrastanje uz strogoga, autoritativnog oca ostavilo je traga na njegovu psihu. Kad mu je dosadilo poput prosjaka moliti za mrvice ljubavi, odlučio je stati na vlastite noge čim mu se pruži prilika. Nakon diplome, ušao je u biznis s nekretninama i zaradio bogatstvo. Umjesto da ih rasipa na hirove, milijune je uložio u fondaciju za očuvanje divljih životinja, u prvom redu gorila. Na stotine majmuna, koje su ozlijedili afrički krivolovci, u njegovu utočištu pronašlo je drugi dom. Nakon što bi im Aspinall i njegovi zaposlenici izliječili rane te pružili osjećaj sigurnosti, pripremali su ih za povratak u divljinu. “Tko god je proveo pet minuta u društvu gorila ne može sumnjati u evoluciju. Način na koji se hrane, komuniciraju, svađaju i pare identičan je načinu na koji mi to činimo. Ipak, postoji jedna razlika: majmuni ne poznaju zlobu ni pakost!”, ispričao je altruistični bogataš.
Od svih životinja kojima je pomogao, jedna se najdublje zavukla pod njegovu kožu. Gorila Kwibi bio je teško bolestan mladunac kad je doveden u njegovo utočište. “Osobno sam ga njegovao i tješio. Nikad neću zaboraviti kako me gledao: u njegovim očima čitao sam mješavinu zahvalnosti i duboke ljubavi. Kad je stao na noge, nisu ga mogli odvojiti od mene. Pratio me u stopu, a kad bi jeo, prvi zalogaj bi svaki put ponudio meni. Kako se bližilo vrijeme njegovog povratka u divljinu, postajao je sve tjeskobniji, kao da je slutio da ćemo se uskoro rastati. I samom mi je, priznajem, bilo teško u duši!”, prisjeća se Aspinall.
Nakon što je majmun početkom 2005. vraćen u afričku džunglu, Aspinall se nastavio brinuti o drugim životinjama, ali mu voljeni Kwibi, čiju fotografiju drži iznad kreveta, nije izlazio iz misli. Pet godina nakon rastanka, odlučio se otputiti na ekspediciju u Gabon i posjetiti starog prijatelja. “Svi su mi govorili da je to ludost, da me Kwibi neće prepoznati, da bi me zapravo mogao napasti ako uđem u njegovo stanište, ali sam odlučio slijediti svoje srce. U društvu dvojice pratitelja, koji su tek nakon mukotrpnog nagovaranja i izdašne novčane nagrade pristali poći sa mnom na opasan put u srce džungle, čamcem sam se zaputio prema mjestu gdje smo ostavili Kwibija. Bio sam uvjeren da će biti potrebni tjedni da ga pronađem, ali je do susreta došlo prvi dan. Vozili smo se duž obale, a ja sam ga dozivao iz čamca. Nakon nekoliko sati, ugledao sam ga kako stoji na obali. Premda je bio dvostruko veći i teži nego kad smo se zadnji put vidjeli, odmah sam ga prepoznao!”, priča ovaj zaštitnik životinja, a tko god je pogledao snimku dirlljivog susreta na YouTubeu, rasplakao se poput curice.
Čim je Aspinall stupio na obalu, majmun je pojurio prema njemu. Nakon što ga je kratko ponjušio, zagledao mu se u oči, kao da se pita je li moguće da je to čovjek kojeg je toliko volio. “Gledao je u mene s tolikim intenzitetom i tolikom nježnošću da su mi suze navrle na oči. ‘Maleni moj, to sam ja! Nedostajao si mi!’ rekao sam mu, a on me čvrsto uhvatio u zagrljaj i nije me puštao narednih desetak minuta!”, prepričava Aspinall. Kad je početno uzbuđenje minulo, stari prijatelji su, kao nekoć, podijelili objed. Nakon toga, Kwibijeva ženka, koja je dotad bojažljivo promatrala neobičan prizor iz grmlja, došla se upoznati s neobičnim bljedunjavim stvorenjem za kojeg je procijenila da ne predstavlja opasnost. “Rastanak nam je, kao i prvi put, teško pao. Kad sam se odvozio čamcem, čitavim putem je, zajedno sa svojom družicom, trčao uz obalu. Tada sam donio čvrstu odluku da ću svoga najboljeg prijatelja posjećivati barem jednom godišnje!”
Piše: Lucija Kapural
