Nevjerojatna priča o preživljavanju: Juliane Koepcke, djevojka koja je pala s neba

Nijemica Juliane Koepcke bila je sretna curica. Djetinjstvo je provela u Peruu: obitelj se u glavni grad Limu preselila kad je njen otac, čuveni biolog Hans-Wilhelm Koepcke, dobio posao na tamošnjem Muzeju prirodne povijesti. Majka joj je također bila znanstvenica, jedna od najpoznatijih ornitologinja na svijetu. Kad je Juliani bilo četrnaest godina, njeni roditelji osnovali su istraživačko-konzervatorsku stanicu u Amazonskoj prašumi. Djevojčica, koja je od njih baštinila istraživačku crtu, dane je provodila proučavajući životinje i biljke te jurcajući među krošnjama. “Dijete džungle”, kako je opisivala samu sebe, vrlo rano usvojila je vještine preživljavanja u divljini, koje će se kasnije pokazati itekako dragocjenima.

Želeći joj pružiti formalno obrazovanje, roditelji su je upisali u “Colegio Peruano Alemán Alexander von Humboldt”, internat na njemačkom jeziku u Limi. Majka ju je redovito posjećivala u privatnoj školi, a ondje se zatekla i nekoliko dana prije djevojčinih završnih ispita. Kad je Juliane maturirala je kao najbolja učenica na gimnaziji, mama joj je predložila da se vrate u svoj amazonski dom. Sedamnaestogodišnjakinja je, međutim, uspjela nagovoriti roditeljicu da se još neko vrijeme zadrže u Limi, kako bi mogla prisutstvovati maturalnoj zabavi. “Naravno, draga, zaslužila si provod nakon napornog rada”, s osmijehom je rekla Maria Koepcke.Ta odluka koštat će je života.

Dan nakon zabave, na Badnjak 1971. godine, majka i kći ukrcale su se na let lokalne kompanije LANSA, premda su ih mnogi upozorili da ista ima bijednu reputaciju. Nakon sedam sati kašnjenja zbog loših vremenskih prilika, avion se napokon digao u zrak. Letio je na visini od 6.400 metara, kad se na njega sručila iznenadna oluja. Unatoč velikim turbulencijama, Juliane je osjećala tek blagu uznemirenost. Ta se uznemirenost preobrazila u sirovu, životinjsku paniku u trenutku kad je u trup aviona udario grom. Letjelica je počela ponirati u dubinu, a onda se pred djevojčinim očima sve zacrnilo.


Potraga za preživjelima bila je jalova. Ne samo da nisu pronađeni putnici, nego ni samo poprište nesreće: guste krošnje prašume skrile su ono što je preostalo od aviona. Nakon deset dana, lokalne vlasti obustavile su potragu: zaključak da je one koji su eventualno i preživjeli pad u konačnici dotukla divljina bio je više nego logičan. A onda, dvanaest dana nakon nesreće, iz prašume je izronila plavokosa djevojka. Odjevena u bijelu haljinicu, koja se zbog krvi doimala kao da je cvjetnog uzorka, dehidritana, dezorijentirana i teško ozlijeđena, uspjela je sačuvati prisebnost duha te istog dana ispričati svoju nevjerojatnu priču o preživljavanju. Bila je to Juliane Koepcke.

Djevojka, kojoj je život spasio pojas kojim je bila vezana za sjedalo, osvijestila se dan nakon nesreće. Bila je, blago rečeno, u užasnom stanju: zadobila je težak potres mozga i prijelome nekoliko kostiju, a koža joj je bila prepuna dubokih rana. Da stva bude gora, lijevo oko joj je zbog traume bilo potpuno zatvoreno, a naočale, koje su joj zbog izrazite kratkovidnosti bile nužne za orijenatciju, razbile su se na komadiće. Znajući da neće preživjeti ako ostane na mjestu, polako se osovila na noge. U strahu da, s očima u tom stanju, neće uočiti zmije otrovnice, ispred sebe je bacala kamenje, kako bi rastjerala potencijalnu gmižuću opasnost. Dok se probijala teškim, nepristupačnim terenom, stalno se zaustavljajući kako bi povraćala, jedna joj je stvar bila kristalno jasna: osim nje, nesreću nitko nije preživio. Prošla je, naime, pored avionske olupine, natjeravši se da okrene glavu u drugom pravcu. Znala je da ne smije razmišljati o ostalim putnicima ako želi smoći snage da nastavi dalje. Znnala je da ne smije razmišljati o tome da više nema mamu.

Bistra djevojčica odlučila je pratiti rijeku, ispravno zaključivši kako će je ista kad-tad dovesti do nekog naselja. Vode je imala u izobilju, no preživljavala je samo na vrećici suhih krekera, koju je pronašla u džepu. Dvanaestog dana tegobnog putovanja, kad je zbog rana koje su se zagnojile i napunile ličinkama već gotovo u potpunosti izgubila nadu u spas, u daljini je ugledala nekog čovjeka. Srećom, uspjela je pronaći snage da vrisne prije nego što se onesvijestila. Muškarac je čuo njen vapaj. Odnio ju je u svoje selo, gdje joj je pružena prva pomoć, a u večernjim satima dopremljena je u bolnicu. Ondje se sastala s oboažvanim ocem: prije nego što se isplakala na njegovom ramenu, uspjela je razgovarati s lokalnim istražiteljima. Ne samo da im je objasnila što joj se dogodilo već su, upravo zahvaljujući njenim uputama, napokon pronašli avionsku olupinu.

Kad se opravila, odlučila je krenuti stopama roditelja te upisati biologiju. Diplomirala je kao najbolja u klasi, a s vremenom se nametnula kao jedna od vodećih stručnjakinja za sisavce. O traumi koju je proživjela progovorila je u knjizi znakovita naslova “Kako sam pala s neba”. U tom štivu, a i kasnijim intervjuima, ispričala je kako je osjećaj krivnje nikad nije napustio. “Od devedeset dvoje putnika, uključujući moju majku, samo ja sam preživjela. Teško je buditi se i lijegati s tom spoznajom. Objektivno znam da ništa nisam mogla učiniti, ali… Uvijek će postojati taj ‘ali’, poznat i kao krivnja preživjelih”, priznala je.

Piše: Lucija Kapural

Komentari