Nevjerojatna arheološka otkrića kojima je kumovao puki slučaj

Važna arheološka otkrića vrlo često su produkt dugogodišnjih istraživanja vrhunskih stručnjaka. Katkad, međutim, do njih dolazi posve slučajno. Primjeri iz potonje kategorije, koje smo za vas odabrali, uistinu su fascinantni: kao da je nad ovim pronalascima bdio Kairos, antičko božanstvo sretnog trenutka!

Mala nužda, veliko otkriće

Prije dvije godine, tijekom vožnje kroz australsku pustoš, doktorand arheologije sa Sveučilišta La Trobe sasvim je slučajno došao do otkrića koje će primijeniti njegovu struku. U pratnji lokalnog muškarca, poznavatelja područja, Giles Hamm je istraživao nepregledno prostranstvo geodetskih kanjona Nacionalnog parka Flinders Ranges. U jednom trenutku, osjetio je “zov prirode” te krenuo u potragu za zaklonom. Čim je ušao u plitku špilju, instinkt mu je rekao da se radi o nečemu velikom. “Ugledao sam pocrnjeli zid, što je bio očiti pokazatelj da je netko palio vatru u skrovištu. Nakon detaljne pretrage područja, pretpostavio sam da bi špilja mogla biti stara oko pet ili šest tisuća godina, jer prije tog razdoblja, koliko mi je poznato, ljudi nisu ulazili toliko duboko u stijene”, ispričao je Hamm. Ubrzo je, međutim, shvatio da je pogriješio u procjeni. Pomnije proučivši fosilne ostatke biljaka i artefakte od životinjskih kostiju, shvatio je da je riječ o puno starijem nalazištu. Ovo neprocjenjivo otkriće pokazalo je da su ljudi počeli s naseljavanjem unutrašnjosti Australije čak deset tisuća godina ranije od onoga što se prije vjerovalo, dakle prije 50.000 godina. Zvuči nevjerojatno da čovjek iziđe iz automobila kako bi obavio nuždu, a potom nabasa na jedno od najvažnijih nalazišta australske prapovijesti…

Kopali temelje za školu, pronašli grobove drevnih robova


Prije nešto više od godinu dana, arheolozi su u engleskom okrugu Somerset otkopali pedeset grobova iz rimskog razdoblja. Analiza je pokazala da datiraju iz prvog stoljeća, a stručnjaci spekuliraju da su u većini njih bili pokopani – robovi. “Na lokalitetu su pronađeni ostaci velebne rimske vile, a naša pretpostavka je da su kosturi pripadali robovima ili slugama koji su u njoj radili”, ispričao je dr. Steve Membery, voditelj projekta. “Nalaz jasno pokazuje kako su se lokalni pogrebni običaji iz željeznog doba miješali s onima rimskim. Jedna od novotarija koju su rimski osvajači donijeli bilo je, primjerice, prinošenje darova božanstvima. Mnoga od trupla s lokaliteta pokopana su s ćupovima punim hrane, koji su im po svoj prilici trebali osigurati ugodniji boravak na onome svijetu”. U neke od grobova, čini se, nisu položeni obespravljeni članovi društva. “Jedna je starija žena, primjerice, pokopana s glavom položenom na jastuku, u nekoj vrsti kamenog lijesa, iz čega možemo zaključiti kako se radilo o pripadnici višega društvenog sloja. Rob zacijelo nije bio ni muškarac koji je pokopan u kožnim čizmama”, objašnjava Membery, dodajući kako je riječ o jednom od najvećih otkrića u Somersetu. Do njega je došlo posve slučajno – grobove su otkrili radnici koji su kopali temelje za lokalnu školu!

Stela uz brončanog doba u kanalu za navodnjavanje

Prije nekoliko mjeseci, lokalni farmer je na jugu Turske slučajno nabasao na drevnu stelu. Kamena ploča dijelom je bila potopljena u kanalu za navodnjavanje, a premda su se našem junaku natpisi na njoj učinili zanimljivima, bila je toliko teška da ju je odlučio ostaviti u vodi, a potom je posve zaboravio na nju. Svoga otkrića sjetio se tek nedavno, kad je u novinama pročitao članak o iskopavanjima na nalazištu Turkmen-Karahoyuk. “Pa to je blizu mjesta gdje sam pronašao onaj kamen!”, uzbuđeno je uskliknuo te, ne budi lijen, odveo arheologe do kanala. Na njihovu golemu radost, stela je još uvijek bila ondje. Analiza je pokazala da datira iz osmog stoljeća prije Krista, a stručnjaci su brzo shvatili da su hijeroglifi na njoj napisani luvijskim, jezikom anatolijske grane indoeuropske jezične porodice, koji se u brončanom dobu koristio na ovim prostorima. Specifičnost ovog jezika jest to što se, u naizmjeničnim sljedovima, čita s desna nalijevo i s lijeva nadesno. Natpis na steli svjedoči o postojanju drevne, izgubljene civilizacije: u osmom stoljeću prije Krista, porazila je frigijsko kraljevstvo, kojim je vladao legendarni Mida. Prema grčkom mitu, bog Dioniz je osnivaču frigijske kraljevske loze Midi obećao da će mu ispuniti svaku želju. Lakomisleni Mida zatražo je da se sve što dotakne pretvori u zlato. Da mu to baš i nije bio najpametniji potez, shvatio je kad mu se i jelo pretvorilo u zlato. Dobri stari Dioniz izbavio ga je iz te nevolje naredivši mu da se okupa u rijeci Paktolu, koja je od tada, prema priči, zlatonosna rijeka. Arheološka iskapanja utvrdila su da je kralj Mida doista postojao, te da je vladao u frigijskom gradu Gordiju. Antički pisci spominju ga kao graditelja Kibelina hrama, što upućuje na povijesnu jezgru legendi.

Piše: Lucija Kapural

Komentari